U jedinstvenoj smo prilici, zahvaljujući izboru Zorana Milanovića za Predsjednika RH,  prepoznati u Hrvatskoj ulogu ljevice i desnice, koje su posljedjih tri desetljeća razvijale svoje monopolističke vlade, razlikujući se jedino po jezičnim formulacijama postupaka koje su vodile nad razvalinama Titova socijalizma, o primjeni kojeg već raspravljaju u, primjerice, Italiji. Jesu li verbalna nadmetanja Andreja Plenkovića i Zorana Milanoviće, začeta u osvit nove hrvatske sustanarske, odnosno ko(h)abitacijske vlasti, istinska prijetnja demokratskom odlučivanju?  Hoće li i zašto Andrej Plenković primiti ispruženu ruku predsjednika Zorana Milanovića?

Piše: Nera Karolina Barbarić

U politici je diskriminacija između ljevice i desnice uvijek postojala, a najlakše  je to pripisati dvjema opcijama: prva – koja pričinjava strašnu muku desnici  – jest fobija prema elementima koji se percipiraju kao nespojivi s modelima života u društvu; druga  –  prepoznata kao silna gnjavaža ljevice – jest netolerancija prema modelima za koje se čini da ih društvo nameće. To se može tumačiti kao nelagodnost koju stvara konzervativna, uštogljena desničarska sredina kod lijevih, odnosno fobija koju desni imaju prema slobodoumnijem ponašanju lijevih. Antropološka vizija čovječanstva, izložena na način kako sam upravo učinila, izražena je kod Jeana Jacquesa Rousseaua i Thomasa Hobbsa, za koje je normalno tumačiti kako „prevladavajuće filozofije“ dolaze kroz  ove dvije temeljne frakcije.

Prvo, ideja da su ljudi prirodno dobri je – ljevičarska, i nadahnuta je Rousseauovom misli: čovjek je prirodno dobar, čak i ako ga društvo korumpira. Opsesija ljevice o dobrom pojedincu predstavlja kamen smutnje u odnosima s desnicom. Drugo, ideja da su ljudi prirodno loši proizlazi pak iz sumnje da se iza svakoga pojedinca može sakriti neko zlo. Takav pogled na društvo razvio je Hobbes, a proizlazi iz vjerovanja kako  čovjek uvijek pokušava prevariti sebi bližnjega, plijeniti ga i pokoravati. U tom slučaju, kontroliranje društva zadatak je koji sebi pripisuju liberalne elite koristeći se  „uvjerljivim metodama“.

Međutim, u upravljačkim metodama suvremenih ljevica i desnica razlika među njima kao da ne postoji. Istina, neke razlike postoje, ali samo kao površni dojam. To vrijedi na Zapadu, ali i u Hrvatskoj, gdje je već od devedesetih godina,  progresivno nametana iz središta države  (državu treba shvatiti ne u institucionalnom smislu, već kao kompleks institucija, organizacija, tržišta itd.) ideja američkog kapitalizma i potrošačkog društva, zahvaljujući političkom izboru hegemonističke stranke, HDZ-a. SDP je tada morao na silu prilagoditi svoju politiku novim scenarijima. Tako je pokušao održati nesigurnu ravnotežu između odanosti stranci, koja je u jednom dijelu naroda održavala tinjajuću ideju o novom modelu socijalizma, istodobno rastačući pripadnost Trećoj komunističkoj  internacionali. Jasno je da u tom kontekstu SDP, svjestan svoje nove političke uloge, promatran sa Zapada, a u zemlji povlađujući novom,  despotskom sustavu, nikad nije otvoreno podržao ruski režim. No, dogodilo se to i zbog širenja umjerenih i naprednjačkih struja unutar njega, koje su se pokušale prilagoditi novim scenarijima s legitimnim ciljem – s obzirom na dobivene suglasnosti i simpatije – doći do vlasti! I, to se dogodilo 2000. godine, kada je Ivica Račan maestralno razvio kompromis kako bi stigao do vlasti. Začuđujuće spretno izvedeno, jer u svim postkomunističkim zemljama komunisti su se isfragmentirali do neprepoznatljivosti.

Ukratko, SDP je, konkretizirao ono što se pričalo neko vrijeme i pridržavao se načela kapitalizma i liberalizma u reformističkom smislu. Ideje svih ostalih lijevih stranaka, koje su lutale od ekologije do nacionalsocijalizma naprosto su zaglavile u zamislima potkradanim od socijalizama naprednijega Zapada.

Liberalisti su lijevo i desno!

Zahvaljujući pojavi Franje Tuđmana, tijekom njegova hegemonističkoga desetljeća, HDZ je izveo operaciju uklanjanja socijalne države u korist liberalizma, kroz privatizacije, liberalizacije i uklanjanje radničke zaštite. Da, učinili su to oni koji se i danas smatraju ljevičarima, a na koje mnogi pristalice HDZ-a dižu nos: privatizirali su zemlju, liberalizirali civilne službe i ratovali protiv Jugoslavije kako bi učinili uslugu prijateljima imperijalista. Međutim, tri desetljeća poslije, kad naprave inventuru – što im je preostalo? Osim što zastupaju interese gornje srednje klase i uslužnoga kapitalizma? Jesu li oni  prirodni prethodnici Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića?

Andrej Plenković pročišćavanje (ili uništavanje, kakogod) HDZ-a  provodi samo na pitanjima moći, s obzirom na to da se njegova politika temelji na ultraliberalizmu i stoga favorizira predstavnike europskog establishmenta. U poslovnom smislu, provodi politiku nastavljanja programa započetih u devedesetima (i mrtav hladan glorificira Tuđmana), temeljenu na nesigurnim krilima svijeta rada, omogućujući kapitalu da uđe među radnu snagu po nižoj cijeni, kako bi se onemogućilo natjecanje između radnika i postigla veća fluktuacija radne snage (pa se pitajte zašto ljudi odlaze iz zemlje… ). Sve to u  kombinaciji sa slabim sindikatima (koji su nakupili prilične zalihe grešaka, posebno u tome što su se prodali radničku klasu kako bi očuvali sitne privilegije).  Ukratko, sve hrvatske vlade, pa i Račanova i Milanovićeva, potkopale su i donijele loše uvjete radničkoj klasi. Druga velika sličnost jesu projekti lijevih i desnih vlada koje smanjuju sredstva za  javno obrazovanje i guraju obrazovanje prema privatnom. Nema velike razlike, primjerice, između Sanaderove vlade, koja je s reformama imala za cilj dekonstrukciju javnog obrazovanja i jačanje privatnog, kako u školama, tako i na sveučilištima, i politike obrazovanja koje su provodile vlade poslije. Privatizacija obrazovanja svih razina i stupnjeva, tipična za liberalni i liberalistički sustav, proces je koji se odvija od Tuđmana do danas i koji uključuje sve vlade, s desna do lijeva.

Povećanje moći Vlade i smanjenje ovlasti i snage parlamenta 

U svemu tomu presudan je odnos prema Saboru, odnosno parlamentu.  Parlament ima funkciju raspravljati o zakonima i diktirati političke linije koje  vlada ima obvezu provoditi. Što je parlamentr širi, to je reprezentativniji; što se više teoretski može obavljati zastupnička funkcija i donositi regulatorne mjere  – u interesu je nacije.  Ali, ako je Sabor lišen funkcije, tko ima ulogu pisanja zakona i njihova usvajanja u interesu nacije? Svjedoci  smo stalnog i kontinuiranog propadanja parlamenta koji je danas ispražnjen od svoje intimne funkcije i djeluje samo kao passacarte. Dva su najočitija alata kojima se (svi!) vladajući koriste kako bi očuvali „tvrdu“ vlast:

1. Alat povjerenja – Na taj način vlada traži od Sabora da glasa skupno za određenu mjeru, bez rasprave, bez amandmana. Jasno je da je većinom  u parlamentu lakše donositi mjere bez rasprave, bez amandmana (koji, u teoriji, služe poboljšanju teksta), bez odlučivanja u prisutnosti velike i reprezentativne publike biračkoga tijela.
2. Instrument hitne odredbe – Pravilnici su instrument koji omogućuje Vladi poduzimanje hitnih mjera, ali posljednjih se desetljeća masovno koriste u svemu: financijama, obrazovanju, radu, infrastrukturi itd., jer omogućuju neposrednu učinkovitost i naknadnu ratifikaciju od Sabora, koji zapravo ne uzima u obzir ništa od onoga što je Vlada odlučila.

Te parlamentarne tehnike, u kombinaciji s pokušajem reforme Izbornog zakona i smanjenjem broja parlamentaraca, služe davanju veće snage Vladi i uklanjanju neugodnih manjina. Pri tomu se desni i lijevi podjednako služe tim alatima. Dakle, pokušaji smanjenja broja parlamentarnih zastupnika i Izbornoga zakona većinske naravi upravo su funkcionalni za ovaj cilj: učiniti parlament beskorisnim, smanjiti broj parlamentaraca, blokirati pristup manjinama i učiniti da većina bude u skladu s voljom vlade i, prema tome, istinskim pristalicama liberalne ljevice ili desnice, odnosno ekonomskim lobijima.

Međutim, posljednjih mjeseci svjedočili smo posljedicama tih rotirajućih, desno-lijevih mehanizama, što ih je na svjetlo dana ustvari iznjedrila pojava Miroslava Škore. Razdoblje Kolinde Grabar Kitarović, kao četvrte (ili, kako neki računaju, šeste) predsjednice/ka, koja je došla nakon socijaldemokratske vlade i predsjednika, djelovalo je na uspon populističkih stranaka, ali i na funkciju predsjednika države koji zastupa povećanje moći vlade i smanjenje moći Sabora, što je učinkovito distorziranje ustavnog diktata koji želi središnju vrijednost parlamenta. Zbog toga je, eto, Miroslav Škoro imao motiva tražiti ustavnu reformu. Kolinda Grabar Kitarović sakralizirala je takvo stanje, zbog čega se na posljednjim izborima većina  svrstala lijevo i desno. Dakle – birači se nisu svrstali proporcionalno! Ako se Vlada održi do parlamentarnih izbora (a hoće, jer Milanović zastupa istu mantru, pa će i u „tvrdoj“ ko(h)abitaciji) biti uistinu Plenkovićev „ najbolji prijatelj u političkom smislu“ (sam je to izjavio!), nakon što HDZ u potpunosti shvati koja je njegova izborna snaga, vratit će se razgovoru o Izbornom zakonu. Tada bismo mogli otkriti pravo lice te pokret-stranke. Najvjerojatnije će se predomisliti, jer uvijek imaju u svom biračkom korpusu „proporcionalnih“ birača, i vratiti se dosljedno ideji smanjenja broja  parlamentaraca te centralizirati procese donošenja odluka i sačuvati sve u rukama nekolicine (a tih nekoliko, to znamo, kontrolira ekonomski, privatni, potpuno integrirani subjekt naslov u liberalnom i kapitalističkom sustavu).

Već iz ovih kratkih podataka može se shvatiti da danas između desne i lijeve političke opcije, koje kad su na vlasti vole zatezati prema centru i tako se legitimirati, HDZ-a i SDP-a (ali i drugih) nema razlike. Ako tomu nije tako u korištenim tonovima ili u sporadičnim i pojedinačno obrađenim temama, na koje oni ni najmanje ne utječu, političke smjernice  njihovih stranaka usmjerene su na održavanje statusa quo i spriječavanje napredovanja najsiromašnijih slojeva stanovništva. Drugim riječima, ko(h)abitacija između Predsjednika Republike i Vlade u političkom smislu, s postojećim ustavnim zakonom, ne implicira nevolje. Baš naprotiv. Do nesporazuma može doći zbog karaktera „dvaju lavova“. A to je rješivo…

S obzirom na ulogu koju velike sile imaju u složenoj geopolitičkoj šahovnici, zadržat će puzajuću ekonomsku krizu kao mjeru utjerivanja straha jer trenutna kapitalistička struktura nije ni najmanje pogođena. Uloga političkih stranaka lijeve i desne opcije linearno je dosad podržavala gornju srednju klasu na štetu ne samo radničke klase, već i maloga poduzetništva, mikro poduzeća, nemilosrdne konkurencije velikih kapitalnih skupina i erozije kupovne moći. Svatko tko danas ulazi na tržište sa svojom idejom, posebno na webu, suočen je s preprekama poreza i carina, nedostatkom infrastrukture (posebno na jugu), nelojalnom konkurencijom velikih umreženih imena itd.

Svaka vlada koja je uspjela posljednjih godina usvojila je istu politiku favoriziranja prema velikim imenima i nikada nije pružila ruku porezu ili tržištu rada kako bi ispravila brojne distorzije u koje su uključeni i poduzetnici i radnici. Zaključno, do sada je rasprava između desnice i ljevice  samo puka stilska vježba i jezični formalizam koji ne pronalazi podudarnost sa stvarnošću. Svi, s desna i oni lijevo, predstavnici su jakih sila (ne treba ovo shvatiti kao zavjeru…), samo drugačije prirode. Ali, to su uvijek moći, manje ili više jake, koje imaju zajedničku jedinstvenu svrhu: očuvanje kapitala, ekonomskih interesa, odnosa moći na tržištu. Sve se radi po logici profita: razmjenjujemo usluge, spajamo se, natječemo se, stvaramo i otkazujemo saveze, uvijek u ime novca. I u tim igrama hrvatska politika vodi interese tržišta, a ne nacije.  Drugim riječima, ako se neka jača industrija suoči s Kinezima, i SDP i HDZ će se zalagati za Put svile…  baš kao što bi SDP  promijenio gospodare ako bi se Europa i njihov europski dio obitelji urušili u novim odnosima moći, koji će se stvarati između Zapada i Istoka. Ukratko: današnja politika je zrcalo tržišta, a ne naroda.

Ali, što nam ipak može donijeti malo neprirodna ko(h)abitacija između dvaju „mladih lavova“, kako su ih svojedobno etiketirali u Ministarstvu vanjskih posloca, osim njihove veće ili manje suzdržanosti u mačističkoj komunikaciji? Hoće li se Hrvatska okrenuti desno ili lijevo, više se približiti centru ili će nacionalna politika klackati?

Jednostavno je: ako vladajući žele preokrenuti kurs i vratiti dostojanstvo onima koji rade, onima koji su iskorištavani (bili oni radnici, poduzetnici, mladi profesionalci itd.), moraju dopustiti dijatriju između lijeve i desne strane i obnoviti de facto socijalizam, oblikovati politički manifest, sposoban da izgrebe kapitalistički sustav koji je sada u neredu, a koji se pokazuje sve agresivnijim i neuravnoteženijim (u sljedećoj krizi, vjerojatno ćemo to i osobno iskusiti).

Čini se teško, ali nije. Bit će kad svi ti ljudi dobre volje, umjesto da ratuju o detaljima, svoje snage sastave za jedan jedini cilj. Stoički – ako vam se više sviđa, ali nije nemoguće.

Napomena:

* Izraz koabitacija, odnosno sustanarski odnos, dolazi od francuske riječi cohabitation, koju je u političkom kontekstu prvi upotrijebio Francois Mitterand u vrijeme suvladnja s Jacquesom Chiracom. Mnogi izgovaraju kohabitacija, prema engleskom – cohabitation, što nije ispravno.