Ta fatalna nesposobnost spoznaje, ili bolje imaginacije, nevjerojatno je uvredljiva za inteligenciju jer zorno svjedoči o lijenosti administracije i njezina poimanja prilagođavanja društvu i njegovim potrebama, pa tako i umjetnicima

Samostalni umjetnici Hrvatske na svom sastanku u prepunoj velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog doma u Zagrebu 15. siječnja, jasno su i glasno ”Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva” kojeg nameće upravo ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek označili kao nešto što je ”potpuno neprihvatljivo”, te zatražili njezinu ostavku. Već desetljećima Ministarstvo kulture iskazuje nedovoljan smisao za organizaciju kako u vlastitoj instituciji, tako i u društvu općenito. Odnosno, svaki novi ministar u slijedu njihovih izbora ili postavljanja pokazuje sve veće nerazumijevanje strukture takve institucije kao što je Ministarstvo kulture, također i sve veće nesnalaženje u kulturnoj i umjetničkoj praksi, kulturnom životu, obrazovanju, umjetničkom radu, senzibilitetu i potrebi umjetnika (umjetnosti) da bude nezavisna, točnije, slobodna i to ponajprije u elementarnom, dakle, materijalnom smislu. Umjesto toga umjetnost se nastoji putem rada Ministarstva kulture, njegovih režima, načina rada i financiranja projekata i stvaralaštva predstaviti i održavati kao nešto što je tek potrebno integrirati u društvo putem njegovog, dakle, državnog nadzora ili računovodstva. Tako su umjetnost i kultura vremenom postali dio nečega što bi smo mogli nazvati budžetska kontrola, dio općeg i analitičkog računovodstva koji uključuje u sebe ne samo financijski učinak već i mjeru osobnog i kolektivnog a ponekad i svjetonazorska prestiža. Da budemo jasni, ta situacija nije posljedica nečega što se zbiva u umjetničkoj praksi i životu, već je određena i nametnuta mnogobrojnim nedostacima administracije koje u stvari uopće ne shvaća ili ne želi prihvatiti specifičnost umjetnosti i njezine potrebe da bude nezavisna, dakle sasvim drugačija od smisla i načina profesija koje su u službi države i njezine vizije discipline (političara, vojnika, policajaca, ministara itd.).

Regresivni trend u politici Ministarstva kulture najviše se istaknuo za vrijeme mandata bivšeg ministra Hasanbegovića i njegovog udara na udruge i institucije civilnog društva. On je naime pokušao smanjiti sredstva Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva obraz lažući to potrebom da treba izmijeniti zakonski okvir za djelovanje Zaklade, od izbora čelništva do kriterija za dodjelu sredstava udrugama civilnog društva, a kako bi doveo u pitanje njihovu samostalnost i nezavisnost od Ministarstva i drugih državnih institucija. Na sreću, 2016. godine vlada je odbacila amandman koji je predložio zajedno s Brunom Esih. Ubrzo nakon toga na njegovo mjesto dolazi Nina Obuljen Koržinek. Podučena ”Hasanbegovićevim postulatom” odnosno pomanjkanjem političke podrške da se bitno revidira status Nacionalne zaklade za civilno društvo, ona od početka svog mandata represivnu dimenziju želi ostvariti nametanjem ”Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva”, a kojem se protivi velika većina umjetničkih udruga, a kako vidimo i Zajednica samostalnih umjetnika Hrvatske” (kojih usput budi rečeno u cijeloj zemlji ima oko 1300) u cijelosti odbacuje taj Zakon kao nešto neprihvatljivo. Ministrica se pri tome često poziva na društvenu praksu u razvijenim zemljama Europske unije jer neke zemlje nemaju takvu umjetničku organizaciju, pri tome posve zanemarujući činjenicu kako u tim društvima postoji razvijeno umjetničko i kulturno tržište kojeg mi nemamo, kao i druge institucije za pomoć umjetnicima, a ne pada joj na pamet da odredi takve okvire da ono prvo nastane kako bi se moglo dokinuti ono što ga u nekoj maloj mjeri nadoknađuje u vidu rada Zajednice samostalnih umjetnika. Ta fatalna nesposobnost spoznaje, ili bolje imaginacije, nevjerojatno je uvredljiva za inteligenciju jer zorno svjedoči o lijenosti administracije i njezina poimanja prilagođavanja društvu i njegovim potrebama, pa tako i umjetnicima. Uostalom, je li nemoguće da se Ministarstvo kulture prilagodi kulturnom životu i potrebama umjetnika umjesto da nameće čisto birokratske šablone kao nekakva blesava rješenja. Problem je i u tome što je takva praksa permanentna i posve suprotna karakteru umjetnosti i kulture. Sjetimo se kako je Osnivanje Hrvatske demokratske zajednice dr.Franjo Tuđman najavio upravo na jednoj tribini u Društvu književnika u Zagrebu (28. veljače 1989.), a ne u nekom kokošinjcu na što bi se sada trebala svesti naša kakti kulturna stvarnost. Osim toga, što je uzrok tome da su onda umjetnici i kulturni cehovi bili poželjni, a danas nisu osim kao frazeologija? Ili, je li uopće moguće u nas imati ozbiljnog ministra kulture?