„Inauguracija je čin preuzimanja dužnosti, Ustav jedino propisuje prisegu pred predsjednikom Ustavnog suda. Odlučio sam da će prisega biti 18. veljače u Uredu predsjednika Republike Hrvatske”, napisao je na svom Facebook profilu Zoran Milanović.

Iz sasvim jednostavnog razloga o kojemu ću tek na kraju ovog teksta kazati dvije, tri rečenice ja ovu odluku Zorana Milanovića sasvim uvažavam, ali, kao što ću pokazati, zaista iz sasvim specifičnog razloga koji Milanovića dovodi u situaciju da već sada moramo kazati: što je dobro za Milanovića, ne mora biti dobro i za Hrvatsku.

Po svemu ostalom, a part od tog delikatnog razloga, ovo je vrlo loša odluka Zorana Milanovića.

Ponajprije, ta je odluka ne samo loša nego i dvojbena jer Zoran Milanović o mjestu inauguracije i ne bi trebao odlučivati: naime, Zoran Milanović još nije Predsjednik Republike, i zaista je nepoznato temeljem kojih to ingerencija novoizabrani PRH koji još nije dao prisegu može donositi ikakve odluke koje se tiču njegove buduće uloge, uloge Predsjednika Republike Hrvatske. To tim više jer se ta odluka tiče i ove države i njenih državljana. Što Šeparovića i Ustavni sud navodi na pomisao da je stvar izabranog Predsjednika Republike koji još nije dao prisegu da po svojoj volji izabere mjesto, vrijeme i okolnosti inauguracije, zaista je teško znati: u stvari, radi se o našem poslovičnom javašluku, napose nedostatku one vrste običajnosti koja se ustanovila kao dobra nepisana norma, prokušana vremenom, što je u Hrvatskoj nemoguće dočekati jer, kako je napisao Krleža, tko ovdje sadi drvo mora očekivati da će mu ga za života posjeći.

Studenti književnosti sjetit će se jedne od znamenitih analiza Hamleta koja započinje naizgled nedužnom opaskom da Hamlet ne bi imao nikakvih problema da nije danski kraljević. Zoran Milanović ne bi imao nikakvih problema s ovim prijedlogom da nije izabran za Predsjednika Republike: Ustav propisuje prisegu pred predsjednikom Ustavnoga suda, no očito je da će Ustavni sud u liku svoga predsjednika morati na noge Predsjedniku Republike, što je vrlo neugodna okolnost: osoba koja još nije dala prisegu i nije legalni PRH već određuje hijerarhiju odnosa u državi: prisega neće biti dana na vrlo simobličnom, neutralnom tlu, ispred Sabora s jedne i Vlade s druge strane Trga sv. Marka, nego će se odvijati u Uredu predsjednika Republike Hrvatske.

Ja zaista ne vidim u čemu je tu skromnost i umjerenost: još nisi ni prisegnuo, a već ti predsjednik Ustavnoga suda mora u proskinezu.

Potom, iako mlada, ova država ima neke tradicije: prisega Predsjednika Republike nije privatna stvar Zorana Milanovića kao građanina ove zemlje, koji doduše jest izabran za PRH, ali, još nije prisegnuo, pa, ponavljam, ne vidim kako bi građanin Milanović mogao po svojoj želji i volji mijenjati tradiciju davanja prisege na trgu koji sabire izvršnu i zakonodavnu vlast, a pred predsjednikom Ustavnoga suda? Ja uopće ne sumnjam u patriotizam Zorana Milanovića i on to vrlo dobro zna: očuvanje nekih tradicija, njihovo njegovanje, za mladu je državu kakva ja Republika Hrvatska važno je koliko i sva njegova – u to uopće ne sumnjam – želja da bude umjeren, decentan i moderan PRH. U ovoj se zemlji stalno iznova nastoji upravo oko ovakvog kaosa: tu se ne zna koji je datum uistinu središnji državni praznik, a za pola blagdana građani nemaju blage veze što se u stvari slavi. Diskontinuiranje tradicije davanja prisege na prostoru koji povijesno sabire vlast u ovim krajevima, nije dobra odluka i, uostalom, njome se treba sustavnije pozabaviti.

Mnogi u ovom činu prepoznaju lukavstvo uma i prvu naznaku državničke zrelosti Zorana Milanovića. Jest, okretno je izbjegao Vučića, ali, ja bih htio podsjetiti na nedavni slogan: Predsjednik s karakterom! Jest da je izvorna intencija bio framing, željelo se intenzivni karakter kandidata istumačiti kao karakternost, no sada se ta poruka može vratiti ovom opaskom: Pa zar se karakternost Zorana Milanovića ne bi sastojala upravo u tome da a) ili Vučića ne pozove na inauguraciju ili b) da kao mudar državnik koji shvaća da se sa susjedima mora imati nekakve odnose, pozove Vučića što prije u RH, a budući da je taj karakter kao što znamo dovoljno snažan da izdrži i Vučića, uopće ne sumnjam da bi Zoran Milanović poentirao sve i kad bi po dobrom balkanskom običaju na inauguraciju hrvatskoga Predsjednika Republike morali doći svi predsjednici zemalja bivše Jugoslavije; zašto ne i ini državnici, Bog će ga znati, ili naši udbaši koji se nisu još dovoljno naubijali onih koji nas bre zavadiše, pa se nekako misli da se Vučića & co. svakako mora zvati na inauguraciju hrvatskog predsjednika, baš kao da je riječ o krsnoj slavi. Naravno da ne mora, kao što se to u EU i inače ustalilo: gdje piše da inauguraciji nekog predsjednika bilo koje države EU mora prisustvovati predsjednički chorus-line ostalih država? Jedino Hrvati dresirani na region i dalje kao Pavlovljevi psi odmah šalju snjožnobijele zlotiskane pozivnice, siroti, kao za ovdašnjih selendriti običaja.

Ako je Zoran Milanović čovjek s karakterom, a ja znam da jest, ne moram u to uopće nikoga uvjeravati, niti mene u to mora netko uvjeravati, znam čovjeka, pa što ne pozove Vučića, a ne da po tipičnohrvatskom običaju sada mali mozgovi slave jednu odluku koja je, u krajnjoj liniji, imala sasvim apartnu inspiraciju – i tu jedino dajem za pravo Zoranu Milanović, u ime tragike posljednjih mjeseci njegova života – kao još jedan balkanski blef dostojan Nasrdin-hodže: ha, kako ga je Zoka sjajno zaobišao, mora da mu je i to mali Račan šapnijo u uho, oduševljeno se klibere dvije kćeri i tisuću momaka. Usput, mada to ne smiju kazati, drago im je da se još jedna hrvatska tradicija obustavlja, jer njima je i tako sve što je hrvatsko kič, od krova crkve svetoga Marka do same hrvatske države, pa super, ako je i iz sasvim divergentnih pobuda, dobro je da i ovu tradiciju zatremo. Doduše, kažem, znam čovjeka, tu će se grdno iznenaditi, i ja se kladim da neće proći godina dana a da će tri četvrt one hrvatske ljevice koja tim nazivom alibira svoje jugoslavenstvo histerizirati provocirana odlukama i stavovima Zorana Milanovića, ali, sada je tako, ljudi se vesele, nema Banskih dvora, nema Sabora, nema Crkve u pozadini, nema garde, nema ničega, i to je tako dobro da bi jedino moglo biti bolje kad konačno i zauvijek ne bi bilo ni Hrvatske.

Poznavao sam dobro brata Zorana Milanovića. Upoznao sam mu i oca. Potpuno shvaćam što je u duši Zorana Milanovića i to je onaj razlog zbog kojega mislim da mu treba pustiti na volju da inauguraciju obavi što jednostavnije, bez ikakve aluzije na slavlje. To je u konačnici ono što Zoran Milanović, naš novi Predsjednik Republike, želi izbjeći: slavlje. I to razumijem. I to prihvaćam. I zato neka bude prisega u Uredu predsjednika Republike.

No, ono što je dobro za Zorana Milanovića nije nužno dobro za Republiku Hrvatsku čiji će Predsjednik postati čim prisegne.

Velim, Hamlet ne bi imao problema da nije bio danski princ.