Tačno u 18,05 – u prvom redu kina milujem nogu neznane gospoje.
Tačno u 18,06 – šanuo sam neznanoj gospoji: Možda me ljuske od kuhanih jaja ugriju ako i njih pojedem…
Tačno u 18,07 – glas Mitra Mirića iza kino platna se razliježe: Prijatelju, prijatelju, marš u pizdu materinu, Što si mi jebo ženu dok sam bio na terenu.
Tačno u 18,08 – pozdravlja me pjesma DOKTOR LJUBAVI koja je izvadila krv iz Patti Smith (jer valjda je ljubav vampir).
Tačno u 18,09 – pozdravljam goluba koji više ne želi biti golub – jeo je mrvice, pio je lokvice, gugutao je, jahao na golubici.
Tačno u 18,10 – pozdravljam urote koje kane da nas utore… Beskrajno trče tamo-amo ljudi, slatki uljezi, dimni signali – ogledam se u presijecanju dvije rasprave za Muku – mora da me ima u djetetu koje na jednom prozoru razmiče zavjesu, mora da me im a u starcu koji inkasira svoju euforiju…
Tačno u 18,11 – pozdravljam kinooperatera koji projicira film o mesnici. Teg od pola kilograma nema pola kilograma. Nema anđela da je zreo kao zelenosivi bor. Gdje je nevini slavuj u vrtovima dvorca?
Tačno u 18,12 – pozdravljam ljevača zvona što vatrom izgoni iz metala demona.
Tačno u 18,13 – pozdravljam sve topline, sve hladnoće, mekoće i tvrdoće, živo i neživo, jer oni su par, čak i ako se nikad nisu vidjeli.
Tačno u 18,14 – pozdravljam ratnike koji su veličanstveno odglumili ratnike. Pozdravljam počinioce zločina braneći se od svezanih. Pozdravljam tirane koji se okrepljuju tišinom. Ne otpozdravljaju. Izgubili su bitku s beskrajnom ambicijom i sad su nula nad beskrajem stanovništva.
Tačno u 18,15 – pozdravljam gospojine gaće intime.
Tačno u 18,16 – pozdravljam raspjevane odsjaje pijace i teferiča na zemlji.
Tačno u 18,17 – pozdravljam vanzemaljske psihijatre koji još uvijek ispumpavaju kokainsku crtu u koju je ušmrkan celuloidni trans…
Tačno u 18,18 – pozdravljam najsmionije ljudsko lice – Don Kihotovo! Sva druga su smiješna.
Tačno u 18,19 – pozdravljam Roma sa harmonikom koji veli da se svaki rad plaća.
Tačno u 18,20 – pozdravljam crnca koji mjeri dužinu rukovanja…
Tačno u 18,21 – pozdravljam djetešce zaspalo u rukama čiste majke.
Tačno u 18,22 – pozdravljam sa vrha brda cvrkut. Pozdravljam iz svih sudbina cvrkut. Pozdravljam djevice, silovane supruge, pozdravljam sve žene koje su od lica do stopala oblivene rumenilom.
Tačno u 18,23 – pozdravljam vikendice među zvijezdama. Otpozdrave fasade potonule Atlantide.
Tačno u 18,24 – pozdravljaju vitki jablanovi naoštrenih bridova lopove. Otpozdrave, ali u prvi mrak skreću.
Tačno u 18,25 – pozdravljam federe jarka na kojima spavam…
Tačno u 18,26 – pozdravljam ćevapčiće koje jedem kao tablete…
Tačno u 18,27 – pozdravljam Josipa Severa i Milana Čakara koji su se s dušom i tijelom rastavili, da bi prišli Tajni…
Tačno u 18,28 – pozdravljam sebe i kažem sebi: Pusti me da pijem – mi smo u sepetu…
Tačno u 18,29 – pozdravljam oca i majku koji su me kao vidre izveli iz spilje alkohola i privili uza se.
Tačno u 18,30 – pozdravljam ljupku djevojčicu kraj žičane mreže koja okružuje trafostanicu, jer čim sam je dodirnuo – u najmračnijem oblaku užgala se svjetlost!
Tačno u 18,31 – pozdravljam taksistu. On odmah otvara vrata.
Tačno u 18,32 – pozdravljam Tvrtka Kulenovića i Semezdina Mehmedinovića koji vjeruju kao i ja – da politika nije naš posao.
Tačno u 18,33 – pozdravljam majstore umjetnosti koji klešu i čiste moju krišku patnje, pozdravljam nevidljivu radničku klasu koja je izgradila ovu vrstu života, kratkotrajnog…
Tačno u 18,34 – pozdravljam onostrane električare koji su uveli šum svjetlosti koji nosi tjelesa i zbori: NIKO NEĆE BITI UBIJEN. Niko se neće ugasiti, osim tašte tmine. Ali i sada će biti skrojen od mesa putnik, da na ruke primi istinu.
Tačno u 18,35 – neznana gospoja otvorila je moj šlic…
Tačno u 18,36 – pozdravljam vodu što u kanalizaciji žubori, istinu ili laž.
Tačno u 18,37 – pozdravljam cijeli ljudski rod što srlja u zlo.

Na sinemaskop platnu još se nije zbila najuzbudljivija akcija: Strašno OTREŽNJENJE!

(Iz knjige “Otkud ljubav za stolom smrti”)