Pod drugim nebom otvaraš druge oči. Ono je unutrašnje, maleno, fragmentirano, različito od širine, pod kojom se dobro snalaziš. To je nebo odabrana prostora, iza granice koja te dijeii od zavičaja, u neposrednom susjedstvu, a ipak ne posve domaće. Tvoje se ime ovdje drugačije čuje,drugačije piše. Redak uzlazi gore. Pogled se diže prema oslikanom stropu,po kome su naslage dima ostavile provizorne uzorke velikih seljačkih ruža, kao preslikane s djevojačkih rubaca i nedjeljnih pregača. Vani, iza velikih prozora bistroa s brušenim ornamentima na staklu, prolijeće snijeg. No, pahulje se tope prije nego što dodirnu pločnik, prolazeći kroz brezovo i ariševo sito, od velikih stabala, posađenih na ulazu u restoran.Jedna je od onih toplih zima, kakve mi kontinentalci ne volimo. Narušava nam prirodni ritam stvari, čineći duh nesigurnim.u pogledu nekih odluka, budući da priče koje još nisu počele, previše sliče onima koje upravo završavaju.

Kušajući sendvič s dimljenim lososom i rikolom uz čašu traminca, pomišljaš kako je malo pomaka potrebno da bi se čovjek osjećao kraljevski.Udaljiti se prije svega, a potom ispasti van kao nožić iz korica, kao kišobran iz futrole. U tome je sav naš dobitak: drugačijost i promjena. Kad se probude skrivene snage bića, kad naviru strane riječi, mozak ubrzano pamti, sluh se profinjuje, a iz ogledala nas motri netko onakav, kako bismo upravo željeli izgledati.Dokona gospođa s hedonističkim potencijalom. Na svim je semaforima upaljeno zeleno svjetlo, svi su putevi otvoreni i sve opcije moguće.

Pa ipak, nije baš sve otvoreno i optimistično u punoj mjeri. Na put smo krenuli kad je u nama “normalnost počela hramati”, pa nam treba vremena da se opustimo, da stanemo na otečenu nogu i naslonimo se na bolni lakat, prije no što u sebi pristanemo da nam konačno bude dobro. Odbijajući dimove, zagledamo se u hrbat neke ostavljene knjige: UPOZNAJ SAMOGA SEBE. No, kao po oprugi iskače ljutit odgovor u solilokviju: Jok, hvala, ne želim. Mogla bi mi se ne svidjeti ta novo upoznata, dubinska osoba. A to bi bilo previše za ovaj čas i za moje prezrelo doba.

Dakle, odah i odmak -odmah! Promjena optike i perspektive: linija zlatne kupole na crkvenom tornju, modra vrata s indijanskim dizajnom, stilizirana slova u nazivu ART na nekom uličnom cimeru. Bijeli pulover nasmijane djevojke, čija se oprana, valovita kosa prelijeva kao živa voda preko visoka ovratnika. Konobar ima guste obrve, čvrstu čeljust i prste poput batića, kojima tapkavo skuplja sitniš sa stola. Uzima mi jelovnik s naslovnicom poput lautrecovke litografije, zbog čega ću mu uskratiti napojnicu. Ne volim kad me prikraćuju za moja iracionalna, mala zadovoljstva.

Moj prijatelj stiže sa malim zakašnjenjem, ali iskričava oka i dobre volje. Već s vrata nastavljamo prekinuti razgovor , ne gubeći vrijeme na isprike. Pod drugim nebom vrijede druga pravila i mi ih postavljamo u hodu, sa smiješkom, evocirajuci Platonovu rečenicu koja iz PARMENIDA sklizne u dimljiv okvir ove male boemske pećine , naizgled bez veze sa tvojom stvarnošću: ” A suprotna su određenja najsličnija”.Preostaje nam da to i konkretno utvrdimo.

20. siječnja 2020., Flora Green