Gospođa Bongo živjela je na prvom katu. Točno ispod mojeg podstanarskog stana. Bongo nije bilo njeno pravo ime ni prezime. Tako ju je zvao suprug, od milja. I kao što je ime “bongo” moćnoga zvuka, oblo i odzvanjajući ispunja cijela usta, tako je i gospođa bila impozantne veličine, punašno zaobljena, dominantna pojava svakog prostora u kojem se nalazila.
Gospođa i njen suprug živjeli su sami, mirno i tiho, gotovo bez ikakvih posjetitelja. On godinama nije izlazio iz stana zbog nekih zdravstvenih tegoba, revno je pratio televizijske vijesti i proučavao povijesne knjige na latinskom i njemačkom. Gospođa Bongo, blaženo umirovljena, obavljala je kupovinu, kuhala i pospremala, a po obavljenu poslu sjedila bi na balkonu čitajući i odmarajući. Bili su dobri susjedi s kojima nije bilo skoro nikakvih problema… osim kruške.

Sporna kruška rasla je odmah pored naše dvokatnice, jedne od onih starih zgrada uz prometne zagrebačke ulice koje su još imale prednje i stražnje vrtove sa stablima neke voćke ili zimzelena. Kruška se uzdizala sve do krova, neumorno šireći svoje grane kao da njihovim bujanjem uspostavlja ravnotežu s rastućom urbanom bukom i zagađenjem. Njene su grane u proljeće isijavale zamaman miris bijelih cvjetova, ljeti plamtjele zelenilom guste krošnje, u jesen velikodušno nudile medeno slatke plodove a zimi svojom golotinjom podsjećale na neprestanu mijenu života. Ali, to je darežljivo stablo postalo “problematično”.
Dok sam ja na drugom katu puštala da se njegove grane šire po ogradi balkona, gospođa Bongo je one koje su dopirale do njenog balkona nemilo sjekla, a kad ih više ne bi mogla doseći rukom i škarama, tukla ih je kloferom ne bi li se savinule, polomile… nestale. Pri tom bi se ta krupna žena izvila i nagnula preko balkonske ograde tako da bi njen veliki obli trbuh poput polumjeseca visio nad dvorištem. Svaki put bih pretrnula vidjevši je u bjesomučnoj akciji satiranja grana, strepeći da će pljusnuti dolje, ravno među korijenje kruške što je izvirivalo iz tvrda tla. Gospođa je međutim pokazivala iznimnu sposobnost održavanja ravnoteže i sabranosti u tom svom opasnom ratovanju sa stablom.
Ali, jednako kao što je njoj smetalo stablo, tako je meni smetalo njeno sakaćenja stabla (čime je krošnja na našoj strani zadobila oblik slova “S” jer je uz gornji kat bila ispupčena, a uz donji udubljena). Kad god bi gospođa krenula mlatiti kloferom i stenjati od napora, ja bih se uznemirila, obuzeta osjećajem kako stablo pati, ječi i ugiba se pod njenim udarcima. Zato sam odlučila diplomatskim razgovorom s gospođom Bongo zauzeti se za stablo.

Prilikom jednog od naših rijetkih susreta, nakon uobičajeno zanemarivog “Kako ste?”, pa čavrljanja o vremenu, proljetnim alergijama i sličnim nevažnostima, kao slučajno primijetim:
– Čini se da Vam ova naša kruška pravi probleme.
– Ah, molim Vas, nemojte mi je ni spominjati. Najbolje bi ju bilo sasvim posjeći, ali ne da vlasnica zgrade. A meni je to baš veliki problem.
– A zašto? Ne razumijem, jer…
– Gledajte, ja jako volim sjediti na balkonu i čitati. Znate da tamo imam svoj ligeštul i mali stol. I ja se tamo lijepo odmaram. Ali ta mi kruška pravi strašnu sjenu. Zbog nje nemam dovoljno sunca na balkonu.
– Ali, ne razumijem kako Vam smeta kruška jer pravi hlad, a na balkonu imate veliki suncobran.
– Pa da, imam suncobran! I taj je novi. Skupo sam ga platila. Međutim ne mogu ga koristiti kako spada jer mi smeta ta kruška. A ja želim da mi na balkonu hlad pravi suncobran, a ne stablo kruške!

Ima nekih situacija kad ne znam što bih rekla… kad nešto zvuči logično, ispravno i suvislo, a ipak skroz besmisleno. Gospođa Bongo imala je čvrstu i jasnu sliku svog svijeta koju, činilo se, ništa nije moglo promijeniti.
Daljnja sudbina kruške, nakon što sam odselila, nije mi poznata. U međuvremenu su po Zagrebu posječena mnoga stabla. Kao što se posvuda sijeku… stabla, šume, prašume – radi novih suncobrana, modno osvježenih trgova, “elitnih” stambenih kvartova, trgovačkih i crkvenih centara, industrijskih poljoprivrednih polja… radi raznih naših slika svijeta, širenja naše moći… i nemoći.