Prije deset godina umro je Nikola Batušić, istaknuti teatrolog, profesor ADU, akademik HAZU… I sjajan književnik: memoarist i putopisac.
E, za to književnik ponešto sam i ja kriv, jer sam ga dugo nagovarao da napiše prvo svoju knjigu sjećanja, a potom i putopisa. Prije deset godina, kad nas je zauvijek napustio, još nisam bio na fejsu, pa nisam objavio memoarski zapis o prijatelju Nikici na našoj društvenoj mreži nego u kratkovjekom magazinu Aktual, u kojem sam tada surađivao. Sada ga prenosim ovdje; bit će mi drago budete li imali strpljenja pa pročitate moje sjećanje na Nikicu; on doista zaslužuje našu pažnju i poštovanje:

DRUGO LICE AKADEMIKA BATUŠIĆA Kad sam prije pet-šest godina u izdavačkoj kući Profil najavio da će mi uskoro „akademik Batušić“ predati rukopis svoje memoarske knjige Na rubu potkove i kako bih volio da ona iziđe u već tada renomiranoj biblioteci Biografije i dnevnici, kolege mi nisu djelovale pretjerano oduševljeno.
Vlasnik kuće je samo procijedio tiho: – ‘Akademik’, stvarno ti misliš da to može biti nešto zanimljivo, što će se prodavati?
Slegnuo sam ramenima: – Vidjet ćeš, pročitao sam veći dio knjige, to ti je neki posve drugačiji Batušić!
Nikola Batušić je u javnosti bio percipiran kao ozbiljan profesor, ugledni teatrolog, čovjek koji se drži svoje struke, netko tko jako pazi da ne istrči kakvim neodmjerenim stavom ili nedoličnom gestom u javnost. Onako markantne fizionomije, gospodstvenih kretnji, iz ugledne zagrebačke obitelji (ukrštanje obiteljskih loza Gavella i Batušića), kao da je bio predodređen da jednog dana postane akademik. U mlađim godinama pisao je kazališnu kritiku, a i kasnije moglo ga se vidjeti na kazališnim premijerama. Doduše, uglavnom onim HNK-ovskim; teško je bilo zamisliti Batušića da sjedi na nekim hrapavim drvenim klupama i gleda predstave u kakvom avangardistički orijentiranom teatru, ili – ne daj bože – na Eurokazu.
Kod njega se sve doimalo tako pouzdano, solidno, provjerljivo, sigurno. U svojoj akademskoj bibliografiji knjiga nanizao je desetak teatroloških naslova, uglavnom vezanih za staru (i najstariju) hrvatsku dramu. Neke od njih poput Povijesti hrvatskoga kazališta, Uvoda u teatrologiju, Hrvatske drame 19. stoljeća, Hrvatske kazališne kritike nezaobilazne su na popisu svake obvezatne literature o hrvatskom kazalištu i drami. A kad se, pak, bavio novijom dramom i kazalištem, zanimali su ga uglavnom velikani: proučavao je pasionirano Krležu, o kojemu je tiskao knjigu Riječ mati čina, a o svojem djedu objavio je monografiju Gavella: književnost i kazalište.
Kao mlad kritičar njegov sam rad poštovao, bilo mi je jasno da iza njegovih knjiga stoje velika erudicija i iznimna akribija, ali preferirao sam tih godina esejiste malo zakučastijeg i teoretičnijeg jezika, čija vas smionost može iznenaditi, čak odvesti u neku spekulativnu avanturu. Upoznao sam ga osobnije tek negdje u drugoj polovici osamdesetih kad sam već duboko zašao u tridesete, a on se približio pedesetoj. Putujući s njime na neke simpozije (ili vraćajući se, svejedno) postupno sam otkrivao nekog drugog Batušića, koji izviruje iza krinke strogog profesora. Nikola (odnosno Nikica, kako smo ga svi zvali) bio je sjajan usmeni pripovjedač. Znao je nevjerojatnu količinu anegdota, uglavnom iz kazališnog i umjetničkog života. Bio je i veliki ljubitelj i znalac ozbiljne glazbe. No, mogao je satima zaneseno pričati i o nogometu; mislim da je napamet znao sve sastave važnijih klubova i reprezentacija iz pedesetih, pa i iz onih kasnijih godina (interes za nogomet vjerojatno je genetski usađen preko loze Gavellinih; njegov djed – veliki redatelj – bio je također nogometni zaljubljenik, stari haškovac; čak je bio i nogometni sudac).
Kako sam u to doba uređivao časopis Republika, počeo sam nagovarati Nikicu da neke od tih anegdota zapiše. Tad još nije vladala današnja moda pisanja uspomena i činilo mi se da bi bilo silno zanimljivo da netko ostavi svjedočenje o Zagrebu iz pedesetih i šezdesetih na način kako je Josip Horvat to učinio s međuratnim i ratnim Zagrebom. Isprva se Nikica nećkao: te nije siguran da to može biti zanimljivo čitateljstvu, drugo je ovo kad pričamo za stolom ili u kupeu vlaka; ma, nema on pravog pripovjedačkog dara, nije on pisac… Shvatio sam kako želi da ga natjeram da piše, kao da traži alibi: Visković (ili netko drugi, jer i drugi su ga poticali da zapiše svoje priče) kriv je za to što se on prihvatio neozbiljna posla.
Tek mnogo godina kasnije priznat će mi da je njegov otac ironičnim primjedbama znao suzbijati njegovu mladenačku sklonost beletristici, a i djed, poznati cinik, znao je biti nepovjerljiv prema Nikičinim aspiracijama da se bavi umjetnošću. Naime, često sam imao prilike slušati Nikicu kako interpretira vlastitu prozu i moram reći da bi to teško bolje izveo ikakav glumac. No, da li bi bio bolji glumac nego teatrolog, teško je reći. Nikica sasvim sigurno nije promašio svoj profesionalni izbor, ali je šteta što je prigušio umjetničku stranu svojega karaktera, što nije ranije počeo pisati beletristiku, ako se već odrekao glume.
Potkraj osamdesetih Nikica je počeo objavljivati svoje memoarske zapise, isprva u Republici pa potom i u drugim časopisima. Ti su zapisi nailazili na pohvale, ali kako je on sasvim opravdano mislio da časopise zapravo čita samo uzak krug njegovih prijatelja, koji su odreda kurtoazno raspoloženi prema njemu, tim pohvalama nije pridavao preveliku pozornost. Vremenom, nakon gotovo dva desetljeća, nakupilo se tih zapisa dovoljno za knjigu. Ponudio ju je meni kao uredniku, ali i inicijalnom krivcu za njegovo upuštanje u nesigurni prostor umjetničarenja.
Na rubu potkove, a misli se na zagrebačku čuvenu Zelenu ili Lenucijevu potkovu, sjajna je knjiga. Topla, duhovita, vješto pisana. Zapravo tek kad su 2006. godine ti njegovi narativni fragmenti skupljeni u zajednički okvir, vidjelo se u kojoj je mjeri Nikica sjajan pisac. Naslov knjige simbolično određuje prostor kojem posvećuje svoju knjigu. Na istočnom rubu te zagrebačke niske parkova formiranih u obliku potkove Nikica je stanovao, na zapadnom su rubu Akademija dramske umjetnosti, na kojoj je predavao, i HNK, uz koji je vezan srcem i teatrološkim radom, na južnom stara Sveučilišna knjižnica u čijim je čitaonicama proveo veliki dio radnoga vijeka. Tu su i stari Filozofski fakultet, HAZU… U tom prostoru Donjega grada događao se ne samo cijeli njegov život, tu se odvijao i niz sudbinski važnih događaja hrvatske povijesti.
Ali ne ispisuje Batušić svoju osobnu povijest da bi sebe prikazao važnim, da bi u drugovanju s poznatima i slavnima sebe prikazao ravnopravnim velikanima. Ne, on se namjerno predstavlja skromno, mnogo nevažnijim nego što je doista bio, ne samo u susretu s jednim Stravinskim, Krležom, Matačićem, Gavellom, već i s ljudima koji su mu praktično bili vršnjaci. O sebi govori s naglašenom autoironijom, zbog čega njegova povremena ironija kad prikazuje velikane i njihove ljudske mane dobiva prizvuk dobroćudnosti, dobrohotnosti. Tako će on, pripovijedajući o poznanstvu sa Stravinskim, kojemu je na jednom od prvih glazbenih biennala bio prevoditelj, inzistirati na svojoj muci kako da nađe maestru bocu viskija bez kojega znameniti skladatelj nije u stanju riječ prozboriti (radi se o ranim šezdesetima kad viskija nema baš u svakoj trgovini). Ili će o svojim zaslugama za hrvatsku kulturu pričati kroz urnebesno duhovitu epizodu o tome kako je spasio originalnu zahodsku školjku u „carskoj loži“ HNK prigodom obnove kuće potkraj šezdesetih. Baš ta komična epizoda pokazuje spisateljsko umijeće Batušićevo: sjajno spajanje visokog i niskog stila, eruditsko-intelektualne i karnalno-fiziološke sfere, superiorno kombiniranje raznih funkcionalnih stilova, žargona i dijalekata, izvrsno profiliranje karaktera i razradu odnosa među likovima.
Knjiga je naišla na sjajan odjek među publikom, dobila je nagrade, postala je hit. Prvi put u životu Nikica se našao u situaciji da njegovi čitatelji ne dolaze iz uskog strukovnog kruga; osjetio je što znači biti pisac kojega čitaju posve nepoznati ljudi. Nekoliko puta sam gostovao s njim na tribinama, uvijek dobro posjećenima; tribine bi završavale čitanjem ulomaka iz knjige i razgovorom s publikom. Primijetio sam kako iskreno uživa u tome; čini mi se da je u tome bilo i malo zadovoljstva jer je uspio demantirati očevo ironično ruganje.
Ostalo mi je posebno u sjećanju njegovo čitanje u prepunoj knjižnici u Zlataru (odakle potječu Batušići). Obitelj je tamo nekoć posjedovala veliko imanje i prekrasnu ladanjsku kuću – Vinogoj. Vodio me da vidim tu kuću i bilo mi je jasno da Batušići nisu baš bili siromasi u tom kraju. Međutim, njegovo ponašanje za vrijeme tribine i nakon nje, način kako je on komunicirao s mještanima, kako je sa svoje odnjegovane standardne štokavice protkane agramerskim kajkavizmima prešao na lokalnu zagorsku kajkavicu, kako je s dečkima iz Zlatara razgovarao o Dinamu i svakidašnjici mjesta, iskreno me zadivio. Tako neusiljeno, prirodno, s užitkom, iskrenim užitkom uživljavao se u razgovor. Osjećao sam se i pomalo posramljeno: eto ja sam nekakav „jebeni ljevičar“, a nikad to ne bih umio učiniti s takvom prirodnošću kako to čini „građanin“ Batušić.
Bilo mi je jasno da Nikica uživa u svojoj novoj ulozi; čak nije ni prikrivao da je oduvijek zapravo želio pisati književnost, a ne samo o književnosti. Lako sam ga nagovorio da započne pisati novu beletrističku knjigu. Doduše, nije se usudio napisati onu na koju sam ga nagovarao: naime, Nikica je znao svu silu erotskih dogodovština iz kazališnoga života.
Bio je obziran, ipak mora ostati pristojan, ne smije sramotiti ni sebe ni druge: – Znaš mnogi su akteri još živi, ili su živi njihovi potomci, ne bi im bilo drago!
Nisam odustajao: – Ali, Nikice, ti nisi zločest, tvoj je humor dobroćudan, a sve to treba ispričati veselo. Zaboga, erotizam je nešto veselo!
Složio se s mojom tezom o hedonističkoj naravi erotike i obećao mi da će tu knjigu doista napisati, ali u obliku „romana s ključem“. Ali prije toga će napisati putopisnu knjigu. Valjda je želio dokazati da može i on reći nešto u žanru u kojemu se proslavio njegov stric Slavko Batušić.
Osjetio sam kako želi da ga potičem, da ga propitujem kako napreduje. Nije se ljutio čak ni na moje bezobrazluke, kao kad sam mu – tobože strogo – priprijetio da više neću dopustiti da piše dosadne knjige o starim kajkavskim dramama, već da će morati do kraja života pisati isključivo beletristiku. Nisam tada ni slutio kako taj „kraj života“ zapravo nije tako dalek.
Nikica je još prije tri-četiri godine izgledao sjajno, u punoj muževnoj snazi. No ubrzo je ustanovljeno da ima tumor; nakon naizgled uspješnog liječenja i oporavka doznao je da su se pojavile i metastaze. Pri našim susretima o bolesti nije volio pričati. Iako iscrpljen kemoterapijom ustrajno je pisao članke za Hrvatsku književnu enciklopediju, dajući mi time na znanje da čvrsto podupire taj projekt koji je uprava Leksikografskog zavoda nastojala onemogućiti.
– Ali, radim ja i na onoj knjizi, onoj našoj!, govorio mi je.
Ujesen 2009. samo mi je rekao da nije dobro, da je na nekoj novoj kemoterapijskoj metodi, ali da se ne osjeća dobro. Za enciklopediju više ne može pisati; no, uglavnom je sve važnije članke napisao. Ali završit će knjigu do Božića svakako.
Čuo sam se s njim telefonski nekoliko puta: – Nije dobro, nije. Ali radim, moram to završiti!
Javio mi se na sam Badnjak 2009., drhtavim glasom se počeo ispričavati: – Velimire, knjigu nisam uspio završiti, ostalo mi je još nekoliko stranica da je finaliziram. Teško pišem, ispucale su mi zbog kemoterapije jagodice na prstima pa krvarim. Užasno mi je naporno pisanje…
– Zaboga Nikice, pazi na sebe, nije knjiga važna!
– Nemoj tako, meni je ta knjiga jako važna!
Odveden je u bolnicu, njegovi su mi rekli da je ponio i laptop, da je pokušavao pisati, ne znam je li nešto i uspio napisati jer je bio pod djelovanjem teških analgetika. Dobio sam od njega jedan SMS, ali posve nečitljiv; očito više nije mogao precizno pogoditi tipke na mobitelu.
Na pogrebu početkom 2010. njegova kći Ida Rafaelli i sestra Ivona Vrhovec govorile su mi koliko mu je bila važna ta posljednja knjiga, kako je pisao do posljednjeg daha. Ubrzo sam od Ide dobio integralni rukopis. Tri sam poglavlja poznavao odranije; zanimalo me posljednje (u knjizi drugo) koje je pisao već iscrpljen bolešću. Iznenadilo me koliko je i to poglavlje stilski dotjerano; nedostaje samo još završna sekvencija povratka u zemlju. Ali više od svega me iznenadila vedrina humora, ljubav prema životu, neka čudna biofilna energija tih stranica.
Četiri godišnja doba su doista topla, vesela knjiga koja govori o vremenima nakon drugoga svjetskoga rata, kako se tada živjelo, putovalo. Ona je nesumnjivo važan autentičan dokument koji nudi kompleksno svjedočenje o jednom zanimljivom vremenu. Kao i u svom životu, Batušić i u svojim memoarskim knjigama izbjegava političku vizuru; ne mogu reći je li bio konformist, neki bi rekli kukavica koji izbjegava politiku; prije bih rekao da je smatrao kako politika nije vrijedna toga da bude u središtu ljudskih života, kako postoje važniji oblici iskustva koji daju kvalitetu našem postojanju: literatura, kazalište, glazba, arhitektura, gastronomija, prijateljstva, putovanja… Kao i prethodna knjiga, i ova je stilski briljantna, duhovita, s nizom zanimljivih portreta suvremenika, sa sjajnim opisima „mirisa, boja i zvukova“ koje nam donose susreti s novim gradovima. Kad znate što se s autorom događalo dok je pisao, u čudu ste: taj čovjek koji umire svakom stranicom vam poručuje koliko je živjeti lijepo!