Iako su Hrvati razmjerno uspješni ljudi, tuđi uspjeh ne samo da ne praštaju, nego su neobjašnjivo ali zadrto – zavidni.
Vjerojatno je i to razlog da u povijesti Hrvatske ne postoji niti jedna jedina osoba koju bismo konsenzualno uvažavali kao neospornu nacionalnu veličinu. Ta činjenica moguće je mjera neznatnosti našega nacionalnog karaktera. Mi naprosto izrazitost ne volimo i teško je ovdje zateči osobu koja se iskreno veseli za tuđeg slavlja.
Prije nekih petnaestak godina nazvao me je jednoga jutra Aleksandar Stanković i pitao kako sam, jer me je poslovično tlak gnjavio, i nakon mog jednako rutinskog psalma, Aco mi je kazao da ga je pozvan u Crnu Goru, u Podgoricu, na nekakav forum koji je tematizirao demokratizaciju medija ovog podneblja i slične fikcije. No, dodao je, kazao je na taj poziv domaćinima da ima u Hrvatskoj jedan čovjek koji je to počeo raditi desetak godina prije njega, dapače na privatnoj televiziji, pa da ne bi bilo zgorega pozvati i tu osobu.
Moram priznati da sam ostao zatečen: nikada nisam prije toga doživio da netko od mojih kolega, štoviše netko tko radi posao istovjetan mome, postupi na sličan način: ne znam uostalom kako bih opisao taj način, vjerojatno bi najbolje bilo kazati da postupi normalno, kako je Alekandar postupio, ali ovdje, u abnormalnoj situaciji u kojoj trajno živimo, jedino je normalno abnormalno vladanje – sve normalno iznenađuje, zaprepasti.
Kako god, zahvalio sam Stankoviću na tom rijetkom spletu okolnosti u kojima netko kolegijalno misli o drugome, uvažava drugoga, štoviše nema problema s time kazati to i trećoj osobi, i od toga dana do dana današnjega, iako ovu zgodu prepričavam prvi puta, često sam govorio o tome da se sve može, i kritizirati i kuditi, ali Stankovićev se ljudski i naročito profesionalni moral ne može osporavati.
Jesam li pristran? Ah, kamoli sreće da svatko od vas u ovoj sumornoj zemlji ima ovakav razlog za pristranost.
Danas je Aleksandar Stanković proslavio 20 godina svoje emisije “Nedjeljom u dva”: Meni je ova sezona trideseta otkako sam napravio prvi intervju: o, kako ja dobro znam kakva je to muka i posao baviti se dva desetljeća ovim poslom! Rijedak, zaista izvanredno vrijedan jubilej.
Čestitao sam Aci i osobno, no mislim da nije zgorega učiniti to i javno: Nedjeljom u 2 antologijska je emisija HRT-a, a sama činjenica da je Aco izdržao sve te godine pod našim kampanilom, na ovom po sitnu uređenom prostoru, i traje sasvim solidno i dalje, vrijedna je svakog poštovanja.
Čestitam, Aco, tu, na pola puta, i sad samo još toliko do one spomenute mirovine!
radio gornji grad 
