Sama sam. Skroz sama. Desilo se i to.
U velikoj seoskoj kući u engleskom zaseoku.
U kasne ure, 880 milja daleko od mog Zagreba.
Svi moji strahovi skoncentrirani su u nešto.
Kako zaustaviti um?
Čitam recept za Sacher tortu.
Odlučujem se za onaj od 8 jaja.
Prvo miksam bjelanke u snijeg.
Pa žumanjke, šećer, vanilin šećer(Podravkin naravno), malo ruma…volim miris spravljanja kolača, miris vanilin šećera, ruma.
Važem brašno, kockice čokolade.
Tu sam a tamo sam.
Moja prijateljica Viv morala je u bolnicu gdje će morati provesti koji dan zbog davno oslabljenog srca i jučerašnje “epizode”.
Brinem. Jako mi je draga.
Dok su je nosili u vozila hitne pomoći, brinula je da ne nazebem:”… stavi jaknu, šal, prehladit ćeš se” Svi smo se smijali.
Takva je.
Za koji dan Njen će rođendan.
Zakaj baš “Saherica”? Zbog Njene ljubavi prema Beču.
Voljela je provoditi vikende u Beču, sa svojim drugim suprugom, pilotom. Oboje su voljeli Beč, odlazili na izložbe, u operu, guštali u “Saherici”, šetali. Nakon Njegove smrti prije 50tak godina potpuno je osijedila u jednoj noći. Od tuge.
Što su moji strahovi u odnosu na to? Osijediti od tuge
Topim kockice koh čokolade. Dodajem maslac.
Sve miksam. A mislim, odsutno.
Biram misli.
Dodajem snijeg, pa miksam sve zajedno.
Punim kalup za tortu čokoladnom smijesom koja se prelijeva su slojevima, polako, fino, nježno.
Pećnica je spremna, zagrijana.
Gledam posudu od sirove smjese. Nekada, kao dijete lizala bih kuhaču natopljenu smjesom od kolača. Ili bih prstićem klizila po stijenci posude i skupljala ostatke smjese od još svježih jaja.
I nikada mi nije bilo ništa. Danas? Danas smo zaplašeni od svega.
Djetinjstvo.
Bojim se mraka i velikih kuća, bojim se biti sama, još od djetinjstva. Sjećam se meni tada velike kuće u kojoj sam odrastala sa sestrom i roditeljima. Osjećala sam strah svake noći i trčala bih promrzlih nožica u krevet sestre ili roditelja.
Kako su sretni oni svi neustrašivi.
Djetinstvo, selo, svježa jaja i šećer… početak kolača.
Prošlo je dosta godina i poodrasla sam, kada sam prvi puta čila priču o toj kući u koju su se kasnih 60tih godina prošlog stoljeća moji roditelji zajedno sa nama dvjema djevojčicama doselili moji roditelji. U kući je do 2. svj. rata, živjela židovska obitelj koja je jedne noći ili jednog jutra odvedena. Nekamo.
“Tko zna, možda sam ja kao dijete osjećala taj upamćen strah tih ljudi koji su osjećali neminovnost svoje sudbine ..svih odvedenih ” – milsim o svemu tome dok mi kroz misli prolaze rečenice jednog nedjeljnog statusa o precima koji su …odvedeni, nekamo pa još nekamo. Kako da o itko zaboravi.
Kada bih joj bar mogla reći koliko je volim i koliko me boli dok to čitam. Zapravo, nebih da zna koliko me boli ali voljela bih da zna da je volim.
Kaj je nama ljudima? Kako nekome padne na pamet dijeliti ljude po vjeri, boji kože, svjetonazoru..nečemu, ičemu?
Nevinost. Tako bih da mogu dotaknuti osjećaj nevnosti, neke općenite, ljudske, moje.
….ovako je, onako je… gledam u recept za čokoladnu glazuru.
Čudno, ali prvi puta pečem “Sahericu”. Europa, kolači, valceri i ratovi. Raskoš, kultura i elegancija odjeveni u ratove.
Sama sam. Prvi puta zaista sama. što ako me uhvati panika_
pitam se dok dodirujem korice mog mini molitvenika u džepu “fertuna”.
Ne mislim o onome što je vani, niti ono što je unutra.
Mislim na čokoladnu glazuru.
Ako mi je ikada trebala lahka, nebitna, loša glazba, najlošija u svemiru, to je sada. Ona glupa o ničemu, fliper, lunapark, shopingcentar glazba.
Ali nema je, večeras na radiju… ne.
Samo loše vijesti. Ili uglavnom loše.
Nakon svih tih mogućih podosta loših ili strašljivih vijesti iz svijeta, vrte mi se po glavi moje bakteriofobije i hipohondrije. Sve mi je.
Ljudi Kine u maskama preplavili su internet. što je istina, koliko je sve skupa daleko otišlo?
Zaustavljam um, koji nastavlja misliti na Viv.
Pa na šumu oko kuće.
Strah moje prijateljice o “zubima koji se pomiču” čini se kao lagani song odsviran balalajkom.
Premorena sam i iscrpljena sli ne mogu na spavanje. Pitanje je hoću li uopće.
Na telki je “An Officer and a Gentleman” ali ne mogu gledati. Moram biti zaokupljena.
Dok gledam u rol sa “Sahericom” lunjam radio stanicama.
Imam toliko “pospremljene” glazbe ali moram baš slušati radio.
Svi ti strahovi i brige kao da su me odvojili od mene i ne mogu se spojiti sa sobom. Tražim sidro.
..neka dosadna glazba, vijesti, nešto, jazz..
Jazz? Volim jazz , jako volim jazz ali zna biti ubitačan po raspoloženje. poludjela bih da ga stalno slušam.
Samo ne jazz.
Ipak:
..preplavljuju me zvukovi; Chet i Gerry.
Plovim a nešto se u meni usidruje a um postaje samo to: um.
On ide nekamo a ja nekamo. Sve je u srcu.
Kuhinjom, blagovaonom, cijelom kućom, cijelim malim zaseokom skupa sa svim ovcama, pašnjacima, silnim hektarima zemlje, lordovima, služinčadi, Sirovima, gospođama, milionerima i milijarderima, polako šire mirisi dijela Europe u kome sam odrasla i u kome živim.
Čokolada, rum, maslac..Chet, Gerry, Bird pa nešto ljubavnije Anita, Ella, Jo, Carmen, Doris, Matt..
Polako plovim.
Ipak jazz. Tako istinit, tako stvaran, kao moji strahovi, kao moje brige, kao sve brige i svi strahovi i sve ljubavi ovoga svijeta.
Svaki takt, svaki ton, svaka riječ imaju težinu. I lakoću, istovremeno. Tužno je i vedro je. Teško je i lako je.
Diže me , nosi me, vodi me..ispunjava neizrecivim.
Ljubavlju, vedrinom, potpunošću..
osjećajem da uz glazbu nikada nisam sama.
Brine to Nebo u nama.
Hrabri smo, kada smo slabi.
Saherica je pečena.
Sve miriši.