Piše: Đurđa Knežević

Knjiga se zove Pet eseja; nekako se, u doba gdje sve mora dobiti svoje obuhvatno nad-ime, gdje se sve klasificira, pa i pisanje se mora nekamo podvesti, svrstati, autor valjda opirao imenovati pet tekstova objavljenih u knjizi o kojoj govorimo kao eseje. Pristao je na koncu, ali nevoljko. Taj otpor svođenju, grupiranju, jednoznačnosti, što nužno vodi gubitku pokoje dimenzije, pratimo kroz cijelu knjigu kao autorovu odliku (ali i muku).

Prvi tekst, naslovljen Iluminacije, u stvari je prolog u klasičnom smislu riječi. Autor nam podastire ključne elemente onog o čemu će se u knjizi nadalje raditi, svojevrsne točke koje će olakšati razumijevanje. Autorove iluminacije oznaka su za mjesta u njegovu razvoju, odrastanju, trenutke u kojima shvaća sebe, svijet oko sebe te uzajamno odnošenje. Otud i početno minuciozno bavljenje pojmom svjetonazor. Osobne iluminacije se tako upliću u određena čvorišta koja čine mrežu svijeta i vremena u kojima se autor pozicionira, tako se oblikuje njegov (po)zor, i sam kaže, “Da bi netko uopće imao takvo nešto kao ‘svjetonazor’, morao bi nekako obuhvatiti cjelinu svijeta”. Najbliža mu je, kad već govori o sebi samom, usporedba s Pascalovom opaskom o ljudima kao “trskama koje misle”. Pravu pak posvetu čini Praxisovoj školi, zahvala je to za učenje mišljenja, koje ga je uputilo da “umjesto razmišljanja o vremenu i njegovoj nepojamnosti, razmišlja o povijesti”.

Neuralgična iluminacijska točka odrastanja, spoznaja o obiteljskoj podvojenosti, koja nikad nije ponovno ‘slijepljena’, uvodi nas u sljedeći esej, po svemu dominantan u knjizi, i to ne samo duljinom. Poglavlje je to naslovljeno “Umrijeti u Hrvatskoj”. Nije se moglo bolje uklopiti dva naslova Josipa Horvata (Živjeti u Hrvatskoj i Preživjeti u Zagrebu), na što se i sam autor poziva, za ono o čemu se ovdje pripovijeda. Autor višekratno inzistira da je to veoma osobna knjiga, gotovo sugerira da u njoj ničeg drugog niti nema, ili tek toliko koliko je nužno, kako osobe o kojima govori (pa i on sam), nemajući oslonac, kontekst, ne bi ‘popadale’ u nekom nejasnom, nedefiniranom prostoru. Paradoks je međutim da pišući doista o najosobnijim stvarima, o svom gotovo fantomskom ocu, bliskim prijateljima, on itekako bogato opisuje i analizira jedno doba. Poraće, s već ugrađenim nesigurnostima u ljudima i društvu, uzlet ’68., kad se (među studentima, dakako) grcalo od optimizma a ideale se gotovo moglo opipati, dok je slabo tko primjećivao da su ideali već bili posuti pjegama truljenja. I naravno, pripovijest slijedi do naših dana, razdoblja parcelacija i krvavog rastanka, i završava u – osobnoj rezignaciji. Ostaviti se nečega na što se ionako ne može utjecati, pomiriti se s tim i okrenuti se onome što je ostalo, s čime se može. Mudar potez, bez ikakve pompe i bez žaljenja.

Piše o ‘potrazi’ za ocem, koji je veoma rano ostavio obitelj, hvatajući se za mizernu ostavštinu sačinjenu od nešto pisama, nekoliko pjesama, knjiga koje je napisao no koje su davale blijede ili nikakve tragove o njegovoj osobi, njegovoj intimi, mislima, osjećajima, snovima. Sve to Šnajder decenijima pipka, prevrće, dovija se i nagađa iz neke polurečenice, varljivog stiha, učitava, nadograđuje i – izmišlja!, naravno pošteno priznavši ovo posljednje. Ovdje valja dodati da je prava sreća što je sve to radio, osobito izmišljao, jer je zahvaljujući tome hrvatska književnost dobila, po mojem uvjerenju, najbolji roman, naslova Doba mjedi, koji se u nas (pa i šire) pojavio u posljednjih pola stoljeća.

Što je dakle, sin saznao o ocu? Malo, suviše malo da bi mu “mogao biti onaj strašni otac iz njegove pjesme o njegovu ocu…”, niti mu je “mogao biti autoritet koji bih imao srušiti, po Freudu i ubiti, e da bih odrastao.” Otac je bio pjesnik. Bio je Volksdeutscher, pripisan mu je taj “prisilni identitet” koji ga je dostigao dva stoljeća nakon doseljenja Nijemaca u Slavoniju, opirao se otac identitetima uopće, a ovom posebno, imajući na umu što je iz njega slijedilo. Kako piše u jednom pismu prijatelju na Istočnom frontu, koje nikad nije poslao, ostao je sam, po svoj prilici bez opcija, pa se tako ipak pokorio i slijedom identiteta bio “dobrovoljno” mobiliziran u Waffen-SS. Odakle je pak dezertirao. Bio je, kažu neki koji su ga poznavali, suzdržan i pristojan čovjek. Po svemu, a toga rekosmo nije bilo mnogo, bio je u osnovi bjegunac. Forenzika koju je sin proveo nad ocem govori tome u prilog, pojavljivao bi se i nestajao, no ne uvijek na isti način i s istim značenjima. Iz Waffen-SS je, primjerice, sam pobjegao, iz antologija hrvatskog pjesništva je, međutim, ispušten.

Koliko god autor strasno, uporno i gotovo grozničavo oblikuje lik oca iz nekoliko nesigurnih dokumenata, ondje gdje se mogao manje-više direktno suočiti i postaviti pitanja, povukao se. Ne usuđuje se, naime, upitati očevog bliskog prijatelja, kakav je Đuka Šnajder bio, jednako tako nije – kao što su njemački studenti ’68. činili, ne bez brutalnosti, i sam postavio pitanje ocu: “Što si radio u ratu, tata?”–, dok je još bio dostupan. To mjesto autor zatvara odrešito, tim više bolno, rečenicom, “Otud, ja to ne znam.” Lapidarno, ili, tvrdim oruđem upisano u težinu kamena.

Poglavlje je dakle naslova “Umrijeti u Hrvatskoj”, otac je, rekosmo, (i) pjesnik, a takvi, ako su samo usamljenici i dezerteri iz svih identiteta i grupa, kakav je bio Đuka Šnajder, u Hrvatskoj umiru neprimjetno. Kako bi stvari u tom smislu bile osigurane još za njihova života, za takve će se tijekom života naći i “likvidatorska kritika”. Opisuje tako autor jednu takvu koja je snašla njegova oca: “Mladi revolveraš Mandić doselio se u grad i upravo odstrijelio onog čijim se poslom kanio baviti. Klasična i najdosadnija verzija priče iz ‘književnog života’: mladi i stari. Najsterilnija.” Da je i danas, otprilike pola stoljeća kasnije, situacija ista, da mladi u panici i žurbi da zaposjednu neko mjesto u hrvatskoj književnoj krčmi pucaju iz svih oružja i u pravilu nisko, u koljena, niti tješi niti više ne žalosti. To je naime tako. Autor, stalno pozoran nad vremenom u kojem živi ali i, reklo bi se namjerno, na njegovoj margini, možda i najboljem mjestu motrenja, razmišlja o književnosti. Tako će ironizirati propisujuće “diskurse unutar ove ili one ‘duhovne situacije vremena'”, i, po svemu sudeći imajući (i) sebe u vidu, napisati da je vrlo “lako ispasti iz te situacije kao staromodan autor”. U tom smislu, pokazuje zazor prema -izmima, teorijskima i političkima. Reći će: “Kod nas se oni (koji drže do -izama – ĐK), uglavnom obaviješteni iz druge ili treće ruke, iz nepouzdanih prijevoda na primjer – čudom čude pjesnicima i piscima koji su ostali u stanju teorijske naive, dakle koji pišu bezobzirno, to jest, ne obaziru se na modu vremena.” Takvima će, kao što je to bilo i u slučaju Đuke Šnajdera, “Hrvatska smrt ostati sama samcata.” Društvo hrvatskih književnika, čiji je bio član, poslalo je vijenac, ali nitko nije došao na pogreb.

Knjiga se, sasvim logično, nastavlja esejima, razmišljanjima o osamama; Krležinim, Vegelovim, Gašparovićevim. Jedan je pogrbljen ispod vlastitih ispunjenih ideala, drugog sapinju ili razapinju nametnuti identiteti, s trećim se i nije razumio, ali ga je duboko prijateljski volio. I oni su, također za autora trske koje misle.

“Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, ali to je trska koja misli.” Tako Pascal.

Međutim, tome svakako treba još dodati i to da je trska upravo ona biljka koju će nepogode savinuti, ali će se smjesta ponovo uspraviti kao opruga; polomi li ju se, prva će ponovo niknuti iz pustoši.

Slobodan Šnajder: Umrijeti u Hrvatskoj, Fraktura 2019