Njegovu posljednju izložbu, tada bez primisli da će biti i zadnja, otvorio sam u mitskom mjestu Beli, Caput Insulae, ljetos, prošle godine. Trajala je od 22. lipnja do 31. kolovoza.

Na malom dvostranom flyeru, na četiri jezika pisalo je: „Rođen sam slučajno, 12. srpnja 1935. u Zadru, od majke i oca sa Cresa. Na obalama otoka, na Cresu, začinje se obred mojeg života s mirisom tamjana, djevojačkih pletenica, dahom i duhom djedovine, uz šum mora i refule tramuntane – sve to izgradilo je vizualne oblike mojega svijeta. Koordinate toga svijeta uključujem u slavlje života na onim istim obalama mojega djetinjstva i zrelosti.“

Te večeri, 22. lipnja, po otvorenju izložbe, Nina i Robi počastili su nas ribom i vinom u njihovu pansionu Tramontana.

Sjedili smo okruženi muzikom i veselim glasovima gostiju, u mirnom smiraju dana. Tada mi je Solis, bez poticaja i pitanja, izgovorio u mikrofon: „Ako se dobro sjećam moj život je bio jedan praznik u kome su se otvarala sva srca, sve oči, tekla sva vina – uzeo sam ljepotu na koljenima i pronašao sam da je gorka, zakleo sam se da ću se naoružati protiv takve pravde da bih stvorio ljubav svetogrđa.“

S jeseni se nismo čuli, onda je 12. studenoga došla vijest o smrti.

‘Zovem se Mate Solis, doma me zovu Teo, živim i postojim ovdje već tisućama godina na otoku Cresu’.

Tako počinje njegov iskaz na početku filma o tom otoku, autora Ive Laurenčića, iz 1986. godine

 

Solis tu navodi i ovo: „Mnogi su postali mornari jer su čuli da na izvjesnim obalama raste cvijet od čijeg se mirisa postaje sretan, mnogi su se mornari vratili, o tom cvijetu ništa ne znaju, ali pitajte one koji se nikad nisu vratili“.

Pustinja je za mene jedini vizualni oblik beskonačnosti, reći će.

Puno prije nastanka filma, 1973. godine Ivan Čolović objavljuje nostalgičan tekst o svojem prijatelju Solisu, spominjući kako nikad nije bio na Cresu izvan ljetnje sezone, ali „zamišljam da je tamo život u mesecima kad nema gostiju još puniji, još spokojniji nego leti, da tek tada Cres postaje sličan oazama mira i lepote…“ i nastavlja „Leti on pred zadivljenim turistima u njegovoj galeriji, brzim potezima majstora pravi akvarele, sa barkama koje se veselo ljuljaju na moru, a kad se turisti povuku, on se posvećuje stvaranju velikih slika na platnu, na kojima preovlađuju teme odsustva, praznine, pustoši. Tu su dominantne tamnoplava, tamnozelena i zagasiti crvena boja. Mirna, sutonska ili jutarnja svetlost, svetlost bez sjaja i bljeska, osvetljava predeo nad kojim se obično nadnose tamni oblaci: creski trg, zgrade bez prozora, prazne, napuštene barke. Pada u oči da tu nema ni flore ni faune, ni ptica ni maslina. Pustinja! Ne kažem to ja, nego Solis. Jednu sliku je nazvao ‘Područje pustinje’.“

Na kraju teksta Čolović spominje Camusovu priču o umjetniku Joni poslije čije smrti na zidu njegova ateljea ostaje nejasno ispisana riječ – nije se moglo razaznati piše li tu ‘usamljen’ (solitaire) ili ‘solidaran’ (solidaire). I ime mog prijatelja, creskog maestra sadrži sličnu zagonetku. Solis? Usamljen ili Sunčan?, zaključuje Čolović.

Četiri sekunde za kraj: