Jutros dok sam tražila parking baš nisam imala sreće.

Došlo mi je da se vratim kući i više nikad ne izađem s autom, ma ni pješke, nikad i gotovo, a onda sam spazila nekog muškaraca kako nešto traži po džepu. Bio je to jedan naš glumac, ne jako poznat, ali ja sam ga odmah prepoznala. Hodao je kao netko tko traži ključ od auta, to se odmah vidi. Snalažljiva kakva jesam, osoba koja ne propušta prilike u životu, vozila sam polako u ritmu njegovih lijepih teatarskih koraka, a iza mene se stvorila kolona gnjevnih bjesomučnika. Tko vam je kriv, pomislila sam.

Prva sam ga vidjela i parkirat ću se na najbolje mjesto u gradu. Eto vam ga na.

Nepoznati glumac bi svako malo zastao, jedan džep, pa drugi, pa jedan korak, pa jakna, pa hlače, pa mislim stvarno, nije ti ovo kazalište, ali dobro. Ne razumijem kako nije ni trznuo na kolonu iza mene koja je zaglušujuće trubila dok su naleti vjetra dizali kante za smeće sve do krovova. Jedna mu je fijuknula iznad glave i tek me tada pogledao. Nasmiješila sam mu se, ali on meni nije iako mislim da mu je bilo drago što ga je bar netko prepoznao. U maniri prave zvijezde, okrenuo je glavu i gurnuo ruku u unutarnji džep jakne, najprije lijevi, pa onda desni, pa je malo stao, pa sam i ja malo stala iako mi je neki tip iz kolone prijetio i huškao druge na mene. Izbeljila sam mu se, da, da, znam i ja biti vražja, i bilo me baš briga jer sam znala da je došao taj trenutak kad će nepoznati glumac izvaditi ključ iz džepa, sjesti u auto i odjuriti na probu, a ja ću uklizati na slobodno mjesto.

Napokon se sjetio pogledati i u prednji džep ruksaka. Ma, ti džepići su stvarno zeznuti. Kad sam na njegovom lijepom licu prepoznala izraz olakšanja, iz grla mi se oteo glasni bravo. Baš kao na premijeri. Tako sam se razveselila da sam i ja počela trubiti. Što ću, ponijelo me. Nepoznati glumac gledao me kao oni likovi u serijama kad ih netko uhodi. Rukom sam mu pokazivala da požuri, ali simpatično, s osmijehom.

Iz prednjeg džepa ruksaka izvadio je labello, zaštitio svoja lijepa glumačka usta od vjetra i trčećim korakom zamaknuo iza ugla.

Pojurila sam za njim jer sam mu htjela objasniti da sam tražila parking, a i kolona me progonila. Ljudi su danas bijesni i spremni na svašta. Nepoznati glumac utrčao je u neki dućan. Valjda po krafnu prije probe, izgleda kao da voli krafnice. Zastala sam ispred na četiri žmigavca da ga pričekam, ali nije izlazio. Izašla je samo prodavačica tražeći pogledom kvartovskog policajca kao da ne zna da oni ne postoje.

Još jedan silovit nalet vjetra podigao je neki karton i zalijepio ga za prednje staklo onog luđaka koji mi je prijetio. Mislim da se zabio u nekoga. Više nisam mogla čekati nepoznatog glumca, morala sam dalje tražiti parking. Ali parkinga ni za lijek i sad sam doma. Više ne izlazim. Nikad.

Preko svojih veza došla sam do mail adrese nepoznatog glumca. Sve sam mu objasnila, ali ništa. Nema veze, pisat ću mu dok mi ne odgovori, ne mogu više podnositi ovu muku. Poslat ću mu i krafne ako treba.

Sad su na akciji i stvarno su ukusne