Pravi trenutak

Jučer sam se sasvim slučajno susrela u Šenoinoj sa dvoje prijatelja koji se međusobno zapravo ne poznaju;
prijateljicom i prijateljem.
Plus minus pedesetogodišnjaci. Ona razvedena, živi sa sinom 18godišnjakom. On, nikada oženjen, s tek ponekom vezom.
Oboje, duhoviti, fini, obrazovani, pomalo ludi, pomalo mračni, dobri ljudi s manama i mračnim stranama, kakve volim.
Baš u istom trenu. Bez ikakvog prethodnog dogovora.
U biti, bila sam čak nekako uvjerena da se zaista poznaju.
No njih dvoje samo nailaze jedno na drugo onak “na ulici” već odavno.
Rekli su” ma znamo se onak, s ulice oduvijek”.
“Ti, znaš…tog i tog ” – rekla je Ona
“da, da..naravno. Pa mi smo čak zajedno išli u razred dok smo svi zajedno živjeli u Sigetu. Onda se odselio On, pa On, pa ja..i tak. Ali kasnije smo nastavili izlaziti u Kulušić, Gjuru..” – nadodao je On
Smiješila se Ona. Smiješio se On.
” Da vas konačno i službeno upoznam, možda?” – predložila sam ja
” Ovo je Ona, ovo je On” – slijedilo je
Slijedilo je i službeno rukovanje.
” Ha eto, nikada nije bio pravi trenutak a krećemo se godinama na istim mejstima, među istim ljudima” – slažu se naizmjenično
Zapravo, bilo mi je tako čudno da se to nije odavno desilo. To, taj njihov susret. Kada bi se za dvoje ljudi moglo reći da su kao stvoreni jedno za drugo, bilo bi to Njih dvoje.
..ali, to obično ne ide tako.
Brbljamo. O tome kako se dugo nisam vidjle s Njom ali niti s Njim. Prošli su mjeseci ako ne čak i godina dana.
Promatram i dok pričamo,
Ona popravlja kosu i smiješi se svojim bisernim osmijehom.
On, stoji nekako ukopano, bez osmijeha ali to je On. Takvog Ga znam, premda osjećam kod Njega unutarnju ustreptaj. Onak veliki.
Ne smije se, jer mislim da se boji osmjehnuti svojim delikatnim zubima. Ima neku kočnicu i previše misli na to – čini mi se.
Svjejedno, imam osjećaj da se osjeća kao toreador, matador, što li već..uglavnom, kao jedan od tih hrabrih, napaljenih.
Ona se osjeća kao da ima na sebi samo mini crvene gaćice i štikle – smijem se u sebi jer mi je to slatko.
Zapravo ej već dugo nisam vidjela takvu. Baš jako nesputano nasmiješenu, ustreptalu.
Kamo ovo vodi – pitam se a svi koji me poznaju dobro znaju da bih najradije to isto pitala Njih dvoje.
No suzdržavam se. Ne želim ništa pokvariti.
Pričamo. U stvari Oni pričaju, ja se tu i tamo ubacujem. Previše uživam u događaju da bih išta pričala.
I mislim si kako nije lako mojim vršnjacima, samcima.
Puno ih je razvedenih ili s tek prekinutim vezama ili sa vezama koje su utihnule jer nisu nikamo vodile.
Svi si još žele ljubav. Žele si i strast. Žele nešto stvarno, istinsko, dobro, pravo a opet neopterećujuće. Nikome se ne nose tuđi tereti jer do ovih pedesetih godina nanosili su se i svojih.
Svi ti i muškarci i žene i žene i muškarci, žele to nešto pravo. Žele si biti lijepi i žele da bude lijepo.
..Ona i dalje popravlja kosu i vrti jednu svoju kovrču. On nekako suzdržava taj svoj osmijeh koji sve više proviruje. Ukopan je ali plamti, nekako.
Ona nekako premeće težinu s jedne nohe na drugu u svojim salonkicama ali nekako veselo.
Dok ih promatram, čini mi se kao da se oduvijek sviđaju pomalo jedno drugome ili čak jako ali to nešto se naprosto nije nikada desilo.
Za Njega znam da je nešto propatio s nešto mlađom “sumanutom povjesničarkom umjetnosti” – što je trajalo godinama. Nikada nije ništa loše rekao o Njoj i zato Ga volim.
Samo se grozno mučio s tom vezom koja Ga je porobljavala.
Svi smo znali da nije sretan, On je znao ali kao da si je umislio da to mora biti tako. I to jest obično tako. Tako mislimo.
Mislimo da je to nešto, taj odnos u kojoj god vrsti međuljudskog odnosa bio, takav kakav jest, sve do trenutka dok nešto treba ili promijeniti ili ga treba prekinuti. Otići, maknuti se bez okrivljivanja.
On, nije nikada ništa loše rekao o bivšoj. Ili kada i bi nešto prokomentirao, bilo bi duhovito a s mjerom.
Mislim da je odavno prestao patiti ali nije spreman na bilo što, koliko god bi ponekada čak i bilo što možda bilo ako ništa drugo zabavno.
” Svi volimo flertati” – odjednom me bud rečenica uz smijeh nekog od Njih.
Ne znam tko ju je prvi izgovorio ali nije bilo niti važno. Čudilo me je samo kako smo tako hitro došli do Nje.
Nastavili smo se šaliti na tu temu jer oboje zaista nisu tipovi koji flertaju. Prije možda ljudi koji vole primjećivati i biti primjećeni ali onak potiho, nenapadno.
Nema ničeg lošeg u tome – zaključujemo
Pa svi si volimo biti lepi i lepi drugima, ponekad – velim ja
Smijemo se.
Gledam ih kroz kasno poslijepodne Šenoine.
Oboje, još uvijek željni svega u životu. Još bi vrištali i skakali od sreće, još bi se smijali, bili bez obaveza, još bi radili male nepodopštine i spavali s nekim isprepletenih tijela toplih od ljubavi.
Još bi krenuli u sve, ludi od zanosa, otpili iprijatelje i posao zbog onog najboljeg u životu, još bi bili mladi i još bi uz sebe ljubili mlada tijela, mlada kao svoja.
Ali, treba se desiti taj pravi trenutak i kako prihvatiti da naboranost vlasitith godina. I redovite posjete stomatologu, oftamlogu..ogu?
Gledam ih, dok se polako smrzavam a i moram dalje.
Nije lako ljudima u našim godinama. Još možemo štošta, samo treba pustiti to divlje u nama.
Pokušavam se izvući i ostaviti ih same ali i oni moraju dalje.
Svak od Njih na svoju stranu.
“Mogli bismo se konačno spofrendati na fejsu” – nadodaju jedno drugome
” jooj, fućkate na fejs” – pobjeglo mi je dok me gledaju onak malo zbunjeno
Zgrabite jedno drugo u stvarnosti dok vas još ima – mislim si
Možda se desi, možda ne.
Uvjerena sam da će čekati pravi trenutak, kao svih ovih desetljeća.