Film Dnevnik Diane B., redateljice Dane Budisavljević, govori o određenim događanjima iz razdoblja Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj o kojima se do relativno nedavno nije ništa znalo ili se znalo veoma malo. Najkraće rečeno, jedna obična dobrostojeća zagrebačka gospođa organizirala je spašavanje djece, pravoslavne vjeroispovijesti, iz zbjegova pred ustašama. Sve je to učinila iz svojeg stana u Zagrebu, i računa se da je tom akcijom uspjela spasiti oko deset tisuća djevojčica i dječaka. U tom smislu, neovisno o tome kako je u zanatskom smislu napravljen, ovaj je film jedinstven, već i zbog toga što takvih ljudi nije bilo mnogo, i to ne samo u Hrvatskoj. Zato je u svjetskim okvirima i film Schindlerova lista bio izuzetan. Zahvaljujući Spielbergu, svijet je saznao za Schindlera. Ovdje svakako treba istaknuti i pohvaliti činjenicu da je Dnevnik Diane Budisavljević objavljen 2002. godine (Fontes: izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002.), no tek zahvaljujući Dani Budisavljević hrvatska javnost, a nadamo se da će i svijet, saznala je za Dianu Budisavljević i „njezinu” spašenu djecu, na čemu bi joj ukupna hrvatska javnost trebala biti zahvalna.

Filmska je priča raspoređena na tri različite perspektive. Jednu čine dokumentarni filmovi iz vremena kad su se događaji o kojima film govori doista i odvijali, druga je dokumentarni filmski zapis svjedočanstava ljudi koji su kao mala djeca sudjelovali u tim zbivanjima, a treća je igrani film o tim događanjima. Ovako postavljena struktura veoma je zahtjevna, ona nosi pitanje (i način) suodnosa navedenih dijelova, kako ih uskladiti, harmonizirati, da bi u konačnici činili jedinstvenu cjelinu. Ako se, naime, između njih ne uspostavi logičan odnos, ako nisu pažljivo isprepleteni tako da se pretoče u jednu, jedinstvenu priču, ona će se (priča) raspasti, i tada bismo gledali ili zamorno krpanje dijelova jednog s drugim, ili, jednostavno, kaos. To se međutim nije dogodilo, naprotiv. Redateljica je veoma suvereno vodila priču i dovodila u vezu različite perspektive bez šavova. Tako je primjerice bio neosjetan prelaz kad u igranom dijelu Diana Budisavljević ide u posjet djeci u logoru, na što se gotovo neprimjetno nastavljaju dokumentarni materijali koji pokazuju strašne prizore u logoru. Tim pažljivim pretapanjima, ostvarila je jasnu i čvrstu strukturu i ponudila gledateljstvu konzistentno „štivo”. Da se radilo veoma promišljeno, govori i izbor da film bude crno-bijeli, čime se još više poništilo vrijeme koje je stajalo između ondašnjeg i sadašnjeg dokumentarnog dijela, jednako kao što se na taj način i igrani dio izvrsno uklopio, ukratko, sve skupa se stopilo u čvrstu i logičnu pripovjednu cjelinu.

U filmu se, dakle, radi o sljedećem. Tijekom 2. svjetskog rata u Zagrebu, Diana, udana Budisavljević, Austrijanka i katolkinja (kako to kaže u jednoj sceni glumica Alma Prica, koja ju glumi), ne može se nositi sa situacijom nasilja nad njezinim sugrađanima, susjedima, zbog rase, vjere i sl., i odluči se angažirati, pomagati. Židovske su se organizacije već aktivirale, pa tu već nema mjesta za njezin specifični angažman, no kako je udata za pravoslavca i pritom saznaje za stradanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj, od strane ustaša, odlučuje pružiti pomoć najslabijima, najnezaštićenijima, potpuno nevinima, dakle, djeci iz zbjegova srpskog stanovništva pred ustašama. Osniva humanitarnu organizaciju, pažljivo vodi evidenciju poslova, vodi dnevnik, koji će postati okosnica filma. Ne treba uspoređivati (još manje ih gradirati) potresnosti pojedinih dijelova radnje. Potresni su iz istog razloga, ali na drugačiji način. Tako imamo strašne prizore djece u logorima, prizore iz dokumentarnih filmova iz onog vremena, koji pogađaju neposredno, gotovo kao fizički doticaj, udarac, i pritom nema mogućnosti da se tome otme, osim da se zatvori oči. Drugačija je ona potresenost koja se zbiva posredno, pri čijem nastajanju prizori zla nisu pred očima, već ona proizlazi iz ljudskog uvida o zlu. Riječ je o upornom, grozničavom nastojanju Diane B. da napravi kartoteku te djece. Težnja je to da se ne potre njihovo ljudsko postojanje, da se obilježi da su obitavali na ovom svijetu, da su, jednostavno, kao ljudi bili tu. Vratiti im imena, njihova i njihovih roditelja, prostor zavičaja, rodno mjesto, datum rođenja… ako je išta od toga moguće. Najčešće, nije bilo moguće. S tim u vezi gledamo i jedno suvremeno svjedočanstvo, starijeg gospodina, koji je i sam bio dijete zbjega, sedamdesetogodišnjak ili više, koji je sav taj uobičajeni, banalni ljudski paket, omotnicu, kao što su ime, prezime, mjesto i datum rođenja, imena roditelja i tako dalje, nešto u što gotovo nesvjesno uranjamo pa stoga i ne mislimo o tome, sve je on to dobio tek naknadno. On jest dobio ime i prezime i tako dalje, ali to su neka druga imena, to je nešto što ga opisuje, ali to i jest i nije on. Redateljičin izbor kojim ga pušta, dok o tome govori, da više-manje pluta u čamcu, po nekoj mirnoj, gotovo ustajaloj vodi, sa slabim stablima i sjenama trske, najlogičniji je izbor. On i nema čvrstu obalu na koju bi stao. Kartoteka, koja je trebala poslužiti, posvjedočiti da su ti mali ljudi, nevini, nesvjesni, bez ikakve krivice za bilo što, bili makar kratko dio zajedničkog ljudskog svijeta, koja je trebala (vjerojatno i bez svjesne namjere Diane B.) postati spomenik njima u poštovanje, poslije rata je nestala. Vjerojatno je uništena.

Unutar glavne linije pripovijedanja, gledamo i urušavanje jednog koncepta življenja, građanska dobrostojeća obitelj uglednog liječnika i njegove supruge, kućanice suzdržane otmjenosti, odgovarajuće njihovom društvenom statusu. Decentna, rutinirana svakodnevnica, počevši od svećenika koji dolazi u kuću krstiti unuče do „vlastite šnajderice” pa i služavke, neće, međutim, biti nepropusni oblak, jer kuća, pa niti malograđanska, nije sigurna od vanjskog svijeta, osobito ako je „glava” kuće, ugledni gospon’ doktor – pravoslavac. Odjednom postaje neugodno i ono što se otprije zna, ali nije predstavljalo nikakvu smetnju. Pa i „šnajderica” je Židovka. Uzdrmani odnosi u tom mikro-svijetu bit će za Dianu B. otponac za djelovanje. Prikaz je to krhkosti, u stvari nesigurnosti mjesta građanske sredine, srednjeg sloja. Ma koliko se trudili da u nemirnim vremenima osiguraju vlastitu „normalnost”, ma koliko se zbog toga ne žele umiješati, ma koliko izbjegavaju znati pa i razumjeti što se događa u vanjskom prostoru, u vremenima turbulentnim, nestabilnim, neće ostati nedodirnuti. Ili će se pokorit sili i/ili se zbog jednostavnosti, po liniji manjeg otpora, i bez ikakve prisile priklonit, ili će se umiješati, pružiti otpor zlu. Redateljica izvrsno pokazuje tu građansku suzdržanost, veoma malo se eksplicitno govori o događajima, više se komunicira malim znakovima, slutnjama. Nema širenja ruku, teatralnih pokreta tijela, nema podizanja glasa, pojačane ekspresije lica, sve je suzdržano, dopola izrečeno, utišano. Upravo je to ostvarilo osjećaj tjeskobe pa i napetosti, kontrapunkt između tišine i sređenosti građanske obitelji i užasa koji je zavladao svijetom i kojem vrata stana nisu nikakva prepreka.

Dana Budisavljević, nasuprot onima koji smatraju da je istina njihova imovina i njihova tvorevina, nastoji iznijeti sve činjenice, ništa ne prikriti niti zanemariti, ponuditi objektivan pogled na ono što je bilo , bez obzira na ideologije. Tako će, uokvirujući radnju filma (1941-1945) pokazati dokumentarne filmove gdje vidimo kako je na početku rata jedan dio građana Zagreba pozdravlja ulazak nacista u grad, dok je na kraju rata jedan njegov dio dočekao s radošću partizane. To je činjenica, filmski dokumentirana, koja ne opovrgava strašnu, ni s čim usporedivu zloću nacizma o kojoj film vrlo jednoznačno govori. Na samom kraju filma, radnja koja se događa u novom političkom kontekstu, u režimu novonastale države, odvija se gotovo tragična scena. Nove vlasti otimaju joj ormar sa kartotekom djece koju je tijekom akcije spašavanja vodila. Dakako da nije isto, zla činjenja prethodnog i novog režima, se ne može jednostavno izjednačiti, nivelirati; postoji, na žalost, i gradacija tragičnosti. Jedna je vlast pobila djecu ili ih ostavila bez roditelja, bez imena, bez mjesta. Druga je vlast, bio to nemar, nepromišljenost, neka već strašna glupost ili ideološka zadrtost, otela i uništila posljednje mjesto koje je svjedočilo da su postojali. Osim sada filma o kojem je ovdje bila riječ.

(Preneseno iz Hrvatskog filmskog ljetopisa, 98-99 / 2019.)