Drug Tito je ustao iz svoje fotelje te izvadio singlicu iz omota. Drhtavom rukom namjestio je gramofonsku zvučnicu na početak ploče te pojačao potenciometar na Marantz pojačalu do daske. Vršak igle zaorao je plastiku i prostorijom se zaorio glas Johny Rottena: “I am an anti-Christ, I am an anarchist, Don’t know what I want, But I know how to get it, I want to destroy the passerby…”

Članovi politbiroa Centralnog komiteta Partije su zamuknuli. Mogao si jasno čuti tišinu u ideološki čistoj nutrini prisutnih komunista. Na licu Edvarda Kardelja bolan grč pustošio je blijedim obrazima – prvi znak početka njegove bolesti koja će ga smlaviti za manje od dvije godine. Ostali članovi Politbiroa jugoslavenske Partije izgubljeno su buljili ispred sebe. Petar Stambolić i dalje je crtao zmaja koji jede svoj vlastiti rep, ali su linije bile puno nervozniji nego prije par minuta. Jedino je Bakarić vrškom kemijske olovke nečujno udarao ritam po papiru položenom na stolu ispred sebe, no, to je odmah prestalo nakon što ga je Broz ljutito presjekao pogledom.