Krepat ma ne molat, uzviknuo je gnjevno hodač na riječkom korzu

Možda je „luka različitosti“ vidljivija s nekog od riječkih nebodera – otvorenje EPK2020 usidrilo se na rivi gdje, s jedne strane umire brodogradilište „3. maj“, a na drugoj se ljuljuškaju jahte bogataša.  

Na dan otvorenja EPK 2020 Rijeka, 1. veljače, neovlašteno sam ukrao s mreže, upecalo se samo, a tek ćemo se kasnije pitati imamo li autorska prava i je li to stvarno tako bilo: Pitali jednom Zuku Džumhura: ”Šta je ono što u životu čovjeka može da učini sretnim?” Stari vuk je odgovorio vrlo jednostavno: ”Kod nas u Bosni ima jedna riječ koja sve to stavlja na svoje mjesto, a to je – rahatluk! Možeš ti imati milione” – doda Zuko – ”ali ako u duši nemaš rahatluk – džaba ti sve.”

Iste te večeri, po svečanom i glasnom otvaranju Rijeke kao europske prijestolnice kulture 2020. čime započinje cjelogodišnji kulturno umjetnički program, mrežje i međumrežje i portali i društvene mreže i elektronički i tiskani mediji i kafići i trgovački centri i svi oblici medija – zasuti su, pače preplavljeni PRIDJEVIMA i tako sve do časa nastajanja ovoga zapisa.

Vrijednosni sudovi frcali su iz rukava i iz glava, često iz dupeta u glavu, ali što to vrijedi kada je sadržaj isti. Bijes i vrijeđanje – ostajemo časkom osupnuti maštovitim iskazima punim topline, sućuti i razumijevanja na samu predstavu otvorenja EPK.

Ima u tome bizarne ljepote, jer na taj je način kultura došla na prvo mjesto medija, postala je top tema, ono mjesto gdje ćemo se baš fino moći posvađati i naravno ostati u svojim busijama u kojima smo već bili.

„Nula bodova, sletska predstava, kripto jugoslavenski sadržaj, na zimski dvorac je jurišalo također 20.000 ljudi, nije antifašistički već komunistički, institucije ne može voditi osoba bez biografije, vi ste aktivistica, tko ste vi, Laibach – to je bilo svjesno, kamo da vlast dođe – u mišolovku, Bella ciao nema veze s partizanskim pokretom, antifašistički, ne to je komunistički, ovo je potvrda paranoje, paranoici u svemu vide komunizam, europska prijestolnica komunizma europska prijestolnica torture, otužno provincijalno, komunistički tupani, na liniji europske oligarhije, Prlja režimski panker iz gradskog stana, provincijalni treš, estetika ružnog, crvena prašina, paleojugoslavenski konzervativizam, štafeta ispod haljine, KPJ-SKJ-SDP 75 godina komunizma i na kraju – i Lenjinova mumija bi u Rijeci dobila izbore.“

Program, pa i onodobna kandidatura devet hrvatskih gradova za europsku prijestolnicu kulture, kao i njezin rezultat, ostali su po strani.

Nasuprot  tome, u ovoj godini, „u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture, Rijeka gradi i otvara nove zgrade i objekte kulture sufinancirane sredstvima EU fondova te donosi više od 600 kulturno-umjetničkih i ostalih događanja… u Rijeci se održava gotovo 300 kulturnih programa s više od 600 pojedinačnih događanja…“, stoji na stranicama EPK, uz navođenje glavnih tema programskog koncepta “Luke različitosti”: Voda, Rad i Migracije.

Što očekivati, no već staru navadu i ozračje tzv. opreke, jer jednostavnije je naoštriti jezik i smišljati dosjetke na račun fešte u riječkoj luci. Procjenjivati tko je došao i tko nije, tko je morao biti sudionik, a eto nije.

Užarena rasprava prelijeva se digitalnim svijetom i što sad? I sam bih volio da su cijelu feštu dirigirali, recimo, Oliver Frljić, Marin Blažević ili Slaven Tolj, a da je uz Prlju nešto otpjevala Vim Cola, tada Pavica Mijatović, čak Valter Kocijančić ili pak Kralj, Predrag Kraljević – primjerice „morao sam ići, jer dobit ću po pički“ (u koncertnoj verziji, jer naravno, taj je stih s prvog albuma cenzuriran), možda „Vjeran pas“, ili  bi još bolje zvučala „Narodna pjesma“.

No, male i osobne nostalgične želje, iako neutažene, nisu okidač za pljuvanje po cijeloj predstavi i gradu.

U posljednje hračkanje po Rijeci i svečanosti otvorenja uključio se i gradonačelnik Gospića, uvlačeći u svoj ljubazni komentar („svečano otvaranje bilo je besramno“) i Teslin spomenik.

Iz Rijeke su se naime čuli glasovi da je grad voljan preuzeti i postaviti spomenik Nikole Tesle, na što je rečeni gradonačelnik žestoko udario po svečanosti EPK2020: „Besramno je da se u jednoj državi propagira zločinački režim koji je pobio tisuće i tisuće Hrvata i da mi to kao Hrvati prihvaćamo.“

A riječ je bila samo o ideji posudbe spomenika i njegova smještaja ispred osnovne škole Nikole Tesle u Rijeci u godini trajanja Europske prijestolnice kulture. Uostalom, gradsko je vijeće Gospića prije sedam godina odlučilo vratiti Teslin spomenik u grad, ali očito još traže lokaciju.

Dakle, u svemu tome nema ni traga ‘rahatluka’ s početka ovog teksta, onog stanja ugode, spokojstva, bezbrižnosti, pa i ćeifa – već samo buke i bijesa. Može li se uopće relaksirano i opušteno razgovarati o kulturi?

Promotrimo i slogan „luka različitosti“. Jest, riječka luka točka je identitetska, ali prije će biti „luka raznolikosti“, što bi moguće bio primjereniji slogan za sve ono što će se u ovoj godini događati u gradu i šire.

Možda je „luka različitosti“ vidljivija s nekog od riječkih nebodera – otvorenje EPK2020 usidrilo se na rivi gdje, s jedne strane umire brodogradilište „3. maj“, a na drugoj se ljuljuškaju jahte bogataša.

Prije spomenuta ‘opreka’ naslućuje se i u stalnoj potrebi za onim ‘ali’ pa nam je u istoj ravni i osuda zvijezde petokrake na Korzu i prozivanja vrha vlasti što nisu došli na svečanost.

Rijeka će zasigurno znati na mnoge načine ukazati i na sistemsku grešku zvanu Zlatko Hasanbegović na čelu resora kulture, napisala je Snježana Banović, a prenio RGG, gdje navodi kako je tadašnji ministar kulture (kratkotrajni) Hasanbegović izbjegao doći na svečanost proglašenja EPK u zagrebačkoj Mimari, 23. ožujka 2016. u 17:15 sati. https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/03/28/europa-i-rijeka-samaranje-hasanbegovica-i-njegova-bezglavog-prodavanja-magle-bez-plana/

Čemu onda čuđenje i ogorčenje što vrh vlasti nije došao na otvorenje EPK2020 u Rijeci? Nije ih ni trebalo pozivati, dovoljni bi bilo otvoriti javni poziv svima, pa tko voli, ili želi.

Pa i oni koji u svemu vide zvijezdu petokraku.