Zagrebačka večer

Meka kao šlafrok tete Blanke,
Spušta se kao kasna pahulja niz
Pokretne stepenice. Sa balonima.
Cvijet crven poput njenog karmina
Otvorio je svoje lice prema ljudima,
Sućutno se smiješeći njihovoj bliskosti,
Onoj zbog koje tramvaji zastaju u gradu,
I ulice se spajaju pod krvavim plaštem.
Danas toliko djece pred školama,
On stoji ispred fakulteta, i u sjeni
Smrznutog puta, crta lice večernje
Melodije, nježne kao godina dvije koje
Stoje u kutu srca, koje se od nježnog
Daha, samo rastopilo