U zgradi mojih roditelja ima puno starih stanara koje poznajem odavna. Jedan od najstarijih, udovac koji živi sam, sve rjeđe izlazi jer u zgradi nema lifta i stubište postaje teško savladiva ruta. Dok sam bila dijete, činio mi se ogromnim, kao div. A i bio je takav – visok, krupan, s velikim, jakim rukama, prodorna pogleda i glasa. Sada se jedva uspinje stepenicama, ruke su mu tanke, prozirne, leđa povijena, a odjeća na njemu izgleda za broj veća. Rijetko se srećemo, ali kad me vidi, zastane i uvijek mi nešto ispriča. Ja slušam sa smiješkom jer mu tada pogled zabljesne i cijeli izgleda živahnije i mlađe.
Jednom zgodom pričao mi je kako je u mladosti s prijateljima u selu krao jabuke, pazeći da nijedan šum ne probudi usnulog vlasnika. Smijao se veselo opisujući niz nespretnosti i nezgoda koje su ih mogle uvaliti u gabulu. I ja sam se smijala zajedno s njime. A onda je u žaru prepričavanja međusobnih dramatičnih dijaloga zaviknuo: “Šuti!”… I ta mi je riječ poput munje prostrujala kralježnicom izazivajući trnce, jezu u kostima i mislima, dok mi se smiješak polako zamrzavao.
Iz sjećanja su mi iskočili događaji koje sam odavno zaboravila, ili ih se nisam željela sjećati, koji nisu bili nimalo smiješni, nego užasni i zastrašujući. Istim glasom ovaj bi starčić, kad je bio mlad, pun snage, prigušeno vikao svojoj ženi: “Šuti!”, dok je ona jecala i preklinjala: “Nemoj, Ante! Nemoj, molim te!”
Taj glas, to potmulo ali silovito utišavanje probudilo bi me noću iz sna, a onda bi me njeni vapaji obavijali tjeskobom, uznemirenošću, strahom. Znala sam da ju tuče, ali nisam razumjela zašto se to dešava i zašto nema nikoga da ju zaštiti, zašto joj moji roditelji ne pomognu, zašto šute. Jedino bi izjutra komentirali: “Noćas je onaj gad pijani opet tukao ženu.” I to je bilo sve. Te su mučne “epizode” smatrane “njihovom privatnom stvari u koju se ne treba miješati” (ili riječima današnje ministrice obitelji: “obiteljskom dinamikom” u koju se “ne može ulaziti”). Mene je tada sve to zastrašivalo i zbunjivalo.
Ali i danas se jednako osjećam, jer me ispunja jezom sjećanje na te paklene noći i jer me zbunjuje pitanje: kako bih se ja sada trebala ponašati prema njemu? Trebam li mu reći da se sjećam kako je tukao ženu? Trebam li ga gledati kao arogantnog, odbojnog nasilnika kakav je nekad bio ili kao krhkog, simpatičnog starca kakav je danas? Trebam li prema tom starom čovjeku imati suosjećanje ili osjećaj odvratnosti? Ne znam.
radio gornji grad 
