Izgleda da nikada nije dovoljno ponavljanja. Prije jedanast godina kratka priča je bila ženskog roda. Danas je, u zanosu opće festivalizacije svega i svačega, poezija ženskog roda. A sve u još jednom festivalu, ovog puta događaju pod ingenioznim (čitaj: pribedastim, naslovom) Festival FEMINIZAM JE ZA SVE (8. – 11. ožujka 2020., Zagreb)

Ako je u svojoj ranijoj fazi feminizam bio naivan, već je davno isteklo vrijeme naivnosti i danas, na sreću samo u nekim svojim aspektima, pojavljuje se kao naprosto glup, a bogme i štetan.

Još se sramotna priča o falsifikatorskoj konferenciji “Redaktura trans-jugoslavenskog feminizma” koju je nedavno održao Centar za ženske studije nije ni slegla, stiže nam novi cirkus. Ukratko, ovih dana osvanuo je poziv na Natječaj za kratku priču pod naslovom “Kratka priča je ženskog roda”, u organizaciji CŽS. Što li je trust mozgova koji je Natječaj pripremao imao na umu davši mu ovakav naslov nije nam poznato, a kako je nagađati neozbiljno, najbolje je uzeti stvar upravo onako kako je napisana, ‘Kratka priča je ženskog roda’. Naizgled, još jedna žalosna pseudo-feministička lakrdija nalik na produkciju Vagininih monologa (također pod okriljem CŽS). Ovakvo prevođenje cijelog jednog književnog žanra u neki rod, ipak implicira da se, mislile to autorice naslova ili ne, otvara geto za žene, spisateljice, koje se u nj i zatvara. To ipak traži malo ozbiljnije bavljenje.

Ako je kratka priča ženskog roda, kojeg je roda (dugački) roman? Po analogiji, morao bi biti muškog. Što je to, koje su to kvalitete koje kratku priču određuju i smještaju u ženski rod? Možda to što bi kratka priča manje vrijedila od dugačkog romana? Ili je “muški” roman smeće, a prava je stvar kratka priča, upravo stoga što je ženskog roda? Ako roman ipak nije smeće, opet, neće biti ni da kratka priča manje vrijedi, da joj je književna vrijednost manja, jer onda bismo morali, kao manje vrijedne, otpisati brojne klasike, majstore kratke priče (odmah da kažem, ne dam Gogolja pa makar me ŽS dekretom izbacili iz ženskog roda). Ili takvo određenje, smještanje priče u ženski rod možda potječe odatle što eventualno u postojećoj literaturi, i to samo unutar kategorije ženskih spisateljica, prevladava kratka priča? Ni to nije točno. Pisale su, i dalje pišu, pjesme, romane tanje ili deblje, ponekad i kratke priče, no ove posljednje svakako brojem ne nadmašuju ostale književne forme da bi se to moglo tumačiti kao karakteristično, kao specifičnu izražajnu formu koju žene preferiraju. Uostalom, što bi tek to značilo, koje bi i kakve književne forme trebale biti one koje bi određivala preferencija jednog spola?

Duga kosa – kratka pamet, kratka pamet – kratka priča

Pada mi na pamet još poneko moguće objašnjenje, no ona su toliko primitivna da je neugodno i uvoditi ih, jer imaju sve karakteristike sočne psovke. No svašta je moguće, pa se time možda htjelo kazati da žene za pisanje dužih formi nemaju puno vremena, jer su opterećene (neobično nov i nadahnut feminizam!) kućanskim poslovima i trkom za zaradom, djecom i tome slično, pa onda pišu kad uhvate malo vremena, kratko, jer ne stižu. Pa i takva bedastoća ne drži vodu, jer bi ženama onda najpametnije bilo pisati haiku poeziju. Ili možda gluplje od najglupljeg, da je riječ priča (u hrvatskom jeziku) ženskog roda, dok je roman, avaj, muškoga. Ako su se organizatorice doista time ravnale, to bi u prepjevu glasilo: hajdemo žene, pišite kratku priču jer za drugo niti niste, nemate vremena ni živaca, ovaj konkurs za kratku priču je za vas, jer – kratka priča je istog roda kao i vi. Uz to se, za dobar provod, moglo još samo dodati poznatu “Duga kosa – kratka pamet”, iz čega bi bilo lako izvesti nastavak koji bi mogao glasiti “kratka pamet – kratka priča”.

Moguća je uz taj naslov i konotacija koja sugerira upravo najgori stereotip, kojem se ne bismo čudili jedino da je došao u interpretaciji Željka Keruma (mada bismo se i tada podsmjehnuli), da se žene slabije snalaze u drugim, velikim, dugačkim formama, već su se našle, lakše im je, kao ženama, čitaj kao slabijem spolu, u nečem kraćuhnom. Ukratko, ženice nešto pisuckaju. Kratko – slatko. Nije nam dosta što je smišljen i prihvaćen odvratan naziv chick lit (književnost piletine, koja se naravno odnosi na mlade žene kao piletinu), kojem bi nasuprot valjda trebao stajati cock lit (prevedite sami), a da odgovor na taj kulturni i osobito feministički skandal nikada nije stigao od “feministkinja” Centra za ženske studije, već sada eto i same promoviraju isti temeljni stav.

Povijest se ne odvija nužno “progresivno”, poznate su duge i teške povijesne “regresije”, unazađivanje dostignutog stupnja razvoja društva, pa niti feminizam nije nužno lišen takve sudbine. Tako se nekako događa i u nas. Dok su se prve ovdašnje generacije feministkinja (iz 70-tih godina prošlog stoljeća, za one zaboravne i sklone revizionizmu) dobro nagnjavile s biologizmima koji su ih tjerali u geto “ženskosti” sa svim implikacijama: nježne, slabe, sklone potocima suza, htjele-ne htjele lijepe ili barem ženstvene, miroljubive (ne zezam se!), nesklone moći i hijerarhiji (ni tu se ne zezam!), sa svojim posebnim “ženskim iskustvima” – pravi herz roman!, sada se priča obrće. Istina, u ovoj verziji “feminizma” koji nudi Centar za ženske studije, to se ne zove herz roman, niti chick lit (mada je, kako rekosmo, ovaj prošao nezamijećeno, svakako bez glasa protivljenja), već se sada zove stameno feministički – kratka priča ženskog roda. Sve to zajedno umijesiti s mističnim “ženskim iskustvom” i dobili smo Vaginine monologe u nastavcima!

Suzama do sreće!

Ukratko, ono što se ovdje stvarno dogodilo, s tom nesretnom kratkom pričom koja bi trebala biti ženskog roda, jest preuzimanje stereotipa o ženama i poistovjećivanje s njim, odnosno, njegova interiorizacija. Istina, moguće je da se cijela stvar prikaže i kao površno poigravanje sa stereotipom, paradoks amblemskog preuzimanja stereotipa. To je ona već spomenuta pretvorba poteškoće u vrlinu, pri čemu se ionako radi o tome da se time samo intenzivno pronalaze novi načini da se nešto prikaže uvijek na “drugačiji” način čime se u stvari prikriva odustajanja od promjene. Međutim, stereotipi su sklizak teren. Oni nisu jednom zadata i nepromjenjiva kategorija koju su možebitno skovale zle urotničke grupe muškaraca.

U osnovi, oni izražavaju dihotomiju “jači spol” naspram “slabijeg spola”, međutim, ta dihotomija nije njihova skrivena suština, već je i sama društveno konstruiran izraz dominacije (muškog spola nad ženskim, odnosno jedne vrste ljudi nad drugima) i svojim reproduciranjem pomaže održavati tu dominaciju. Ima tome već dosta vremena, pišući o sličnim fenomenima takav proces nazvala sam pretvaranjem poteškoće u vrlinu. Primjerice, plač je vrlo, vrlo rijetko izraz sreće i zadovoljstva; naprotiv, izraz je, najblaže rečeno, poteškoće. Međutim, ova čudesna vrsta feminizma će proglasiti plač u žena kao vrlinu, samu mogućnost da se plače otvoreno i naširoko, pa udri u plač. Smrdi na mazohizam. Ili na običnu staru, klasičnu patrijarhalnu manipulaciju, (slabo) žensko – (jako) muško. Ako mi ne kupiš novi kaput… tu ka’ne suza, tako u klasičnoj patrijarhalnoj verziji. Ako me ne obraniš od one gadure koja mi zagorčava nevini život, nisi prijateljica… ovdje poteku rijeke suza, tako u feminističkoj verziji Kašić, Borić and Co. Sad bi mi svi terapeuti svijeta mogli skočiti na glavu dokazujući da je plač oslobađajući, blagotvoran… itsl. Sve točno i sve dok ne postane sredstvo manipulacije i ucjene.

No natrag na nesretne stereotipe. Treba stalno imati na umu da se stereotipi proizvode, obnavljaju i potom povratno djeluju i oblikuju javnu svijest. Pa onda djeluju i na svijest žena samih, koje onda sudjeluju u njihovu održavanju i petrificiranju. Feministkinje bi o tome ipak trebale nešto i znati. Kao i o još ponečemu, primjerice o sintagmi “žensko iskustvo”, koju se krajnje neodgovorno, gotovo s ponosom koristi gdje god se stigne. O tome Joan Scott (Rod i politika povijesti)piše: “Tako će se potraga za analizom diskriminacije naći uhvaćena u nekoj kružnoj logici, prema kojoj ‘iskustvo’ objašnjava rodnu razliku, a rodna razlika objašnjava asimetrije muškog i ženskog ‘iskustva’.” Nakon čega se samo može zaključiti da je spolne razlike nemoguće mijenjati, što pak čini osnovu za daljnju, permanentnu diskriminaciju.

Ako je u svojoj ranijoj fazi feminizam bio naivan, već je davno isteklo vrijeme naivnosti i danas, na sreću samo u nekim svojim aspektima, pojavljuje se kao naprosto glup, a bogme i štetan. Primjer o kojem je u ovom tekstu bilo riječi govori rječito tome u prilog. Nadati nam se i čekati mnogo kratkih priča, kao i dugačkih romana, lijepe poezije, koji će svi progovoriti, pisati i opisati i vrlo specifična životna iskustva žena, njihove, nade i bojazni, želje i snove, lijepe i mučne odnose s drugima bez obzira na spol, njihovo djelovanje u javnosti i odnos prema svijetu u kojem svi zajedno živimo i još mnogo toga, ljudskog. No ne imenujmo ih ženskima, ali neka ih pišu (i) žene.