Jednom sam se slučajno zatekla na promociji knjige poznatog self-help autora, koji odmah u startu razveže o tome kako on ima muda reći istinu, i baš tim riječima to želi istaknuti iako se mnogi ne bi usudili, ali on… Budući da je nekoliko minuta posvetio svojim mudima, za vrijeme diskusije nadobudno primijetim kako ta metafora možda i nije najsretnija jer sadrži stereotip da je odvažnost kvaliteta muškarca, a ja npr. kao žena nemam muda i ne razumijem zašto bih postavljajući se odvažno trebala reći da imam muda. Ali, ta se primjedba zvučno sudari sa zajapurenim egom gospodina Prosvjetitelja koji krene pasivno-agresivno objašnjavati (publici, ne meni) kako je on svima poznati prvak u zauzimanju za žene i njihovu ravnopravnost te je besmisleno njega “optuživati”… Dakle, čovjek koji se smatra pozvanim da poučava druge kako misliti o životu ne zastane ni trenutak da promisli vlastite riječi.
Međutim, iako izraz “treba imati muda” (koji koriste i žene, a prisutan je i u drugim jezicima) zvuči izazovno i dojmljivo, taj “mudni imperativ” je bezobrazna besmislica, odnosno stereotip, i to troslojni.
“Treba imati muda” zapravo kazuje da biti duhovno snažan, odvažan, i zauzeti se za sebe, istinu ili neki važan društveni cilj, znači ponašati se na način ljudskog bića koje ima muda – ne maternicu – dakle, muškarca. Pri tom “mudni imperativ” također podrazumijeva da muškarac – kao biološki muško ljudsko biće, tj. mužjak – “prirodno” (!) ima socijalne atribute: odvažnost, neustrašivost, probojnost, beskompromisnost itd, dok je žena “po prirodi” slaba, pasivna, strašljiva, neodlučna, preosjetljiva, prevrtljiva… (“porebrica”), a da bi zadobila sposobnost odvažnog ponašanja, mora dopuniti svoj spolni identitet muškom seksualnom bižuterijom i postati svojevrsno transrodno biće. Konačno, ta testosteronom nabijena izjava implicira i da bi svi muškarci trebali biti “pravi muškarci” (ništa: mekani, neodlučni, ranjivi, osjetljivi i sl.), pa se zato kaže: Budi muškarac! Pokaži muda! (Grow some balls!) – Ne budi pičkica!
“Imati muda” donekle je imalo smisla dok su muškarci bili isključivi glumci na društvenoj pozornici. Ali na tu su se pozornicu već odavno uspentrale i žene (pa makar većinom u sporednim ulogama). Dakle, ne postoji realan razlog da se danas koristi neukusna mudovita metafora – koja cementira tradicionalne predrasude o muškarcima i ženama i poručuje da je muškarac “prirodno” superiorno ljudsko biće i utoliko model društvenog ponašanja – osim nostalgije za “dobrim starim vremenima” i/li nepromišljenosti.
A da malo odrastemo i prestanemo biti djetinjasto fascinirani (i dalje tabuiziranom) seksualnošću i stereotipom o “pravom muškarcu”, i da prestanemo kaskati za svojim vremenom?!
I zato: Ne! Odbijam “imati muda”. Ako/kad se želim postavljati odvažno, beskompromisno, kritički i sl. neću se transformirati u mudovito ljudsko biće. Nastojat ću biti i ponašati se kao misleće i nezastrašeno ljudsko biće – ali i dalje žensko!
radio gornji grad 
