Pitaju me što znači status o purama. Ništa, zapravo, ništa. Tko nije imao pure i živio blizu njih, nikada neće shvatiti. Takvu tvrdoglavu živad svijet ne poznaje. Takvo nešto divlje i nedokazano, koje još uvijek misli da trči prerijom i da je cijeli svijet njihov. Znate onu priču o Indijancima i bijelim brodolomcima s Mayflowera? I kako su im ponudili batatu, purana i pekmez od brusnica , pa to i danas Ameri jedu za Dan zahvalnosti, koji je zapravo Nezahvalnosti, jer su potom urođenicima sve oteli?
Nebitno. Vražje pure poznate su po tome, što nikad ne učine što se od njih očekuje. Tjeraš li ih u kokošinjac u lijevom kutu dvorišta, obavezno tjeraj na desno, jer one će milijun posto učiniti suprotno. Vječito purkaju, pućpurliću i piskaju, uznemire se na svaku pojavu u dvorištu i izvan njega i onakve krakate, krilate, odmah u masovnu histeriju. Ako im na vrijeme ne podrežeš krila, oprosti se s božićnom pečenkom, sigurno će odletjeti! Djeca su im po selima vezala za krila napuhan svinjski mjehur, jer tada se boje nepoznatog i ne polijeću.Ima još nekih načina, no čim ih vidiš spavati na drvima u tuđem dvorištu, znaj da negdje gazdarica čupa kosu i nariče za uzaludnim trudom i troškom.
Nepodnošljive su, u jednu riječ. toliko se bore za naklonost purana, da se ovi dvorišni begovi nalaze na rubu infarkta, trudeći se sve to obraditi i podmiriti. Zato su tako crveni, našušureni i kao luftbaloni šetaju seoskim dvorištem. Pure u principu pasu, opustoše cijelo dvorište, no kad padne dud, nastane prava parada! Dud brzo fermentira, pure ga pokljucaju, pa onako pijane, teturaju po dvorištu, natežu očni kapak, promuklo piskaju i ne mogu si naći mira. Pure se dure, vječito su uvrijeđene, ili pak dude pod dudom, totalno ataraksične, zakopane do pola tijela u pijesak, i nije ih briga ni za što na svijetu.
A što rade na brijegu, kako to kaže dječja rugalica: “Pur, pur ,purice, gdje se pure legu, na visokom brijegu”? Ma, nemojte mi reći da ne znate! Već sam vam objasnila da umišljaju kako su u rodu s pticama, i to pjevicama! Popnu se na neko visoko mjesto, zakriješte, proizvode nekakvo lirsko purotrtljanje, vjerojatno misleći da je to nekakva poezija, što li. Ja ne znam, ali ta priča veli da se brijeg obično “sruši i pure poduši”. Pa i pravo je tako, no šteta pečenke i svih onih milijun recepata, koje nađete kad u Google ukucate “purica domaća”. Mmmm, da.
Ja mislim da ni stranjske nisu ni mrvu bolje, pravo da vam velim.
2. ožujka 2020.
radio gornji grad 
