Naše se ministre, tajkune, važne poslovne ljude, celebritije nepoznatih zvanja i zanimanja itsl., svako toliko, ustvari u pravilnim razmacima i veoma učestalo, optužuje za afere. Dakako, ne bez razloga, jer afere se jednostavno nižu na dnevnoj bazi, a upravo ih oni najvećim dijelom proizvode, praktički imaju monopol na njih. Afere su uglavnom grupirane oko imovine, kuća-vila, pašnjaka, skupih automobila, velebnih vikendica, izdašnih bankovnih računa, ljubavnica, kokaina. One, gotovo bez iznimke, dolaze iz domene vlasti, od onih koji vlast obnašaju te ostalih, gore pobrojanih, koji su u čvrstoj, praktički neraskidivoj vezi s njom. Međutim, stvari više nisu tako jednostavne, niti su značenja pojmova na koje smo navikli ista. Naime, po svemu kako se one odvijaju u javnom prostoru te kako javnost reagira na njih, opis pojma afera postaje u mnogome neodgovarajući, jer afera je jednostavno postala redovno stanje stvari. Afera je, onako kako znamo i razumijemo pojam iz donedavne upotrebe, nešto nezgodno za onog uz kojeg se vezuje, uzbuđenje oko neugodnog događaja, ono što ne spada u standarde ponašanja, nemoralno i onkraj društvenih normi. Afera znači ispadanje iz relativno mirnog, uređenog društvenog prostora.

Afere kako smo ih prije razumijevali privlače pažnju kao nešto izvanredno neugodno; ovo, međutim, što se u Hrvatskoj događa posljednjih decenija, niti je izvanredno, niti stvara pretjeranu, ako i ikakvu nelagodu u onih koji su označeni aferama, pa niti šire u društvu ne nailazimo na pretjeranu odbojnost, osudu. Prije bi se moglo reći da se afera u Hrvatskoj premetnula u normu ponašanja i da je svako drugačije ponašanje otklon od norme, to jest nenormalno. Slijedom toga, afera je za svoje nositelje, kao i u predodžbi većine pučanstva, postala prije oznaka uspješnosti nego nečeg lošeg, i puk je gotovo zadivljen. Za taj obrat poznati su sastojci. Vlast, demokratski izabrana, sve čisto kao suza. Zakoni, većinom izglasani, također čisto kao suza. Predstavnici naroda diljem zemlje, po županijama pa do posljednje seoske općine, izabrani demokratski, dakako. Nećemo sad više o suzama… Ministri, suci, policajci… sve lijepo raspoređeno i postavljeno da služi onima koji su izborima dobili vlast, jer, da ne bude zabune, oni neće služiti glasačima, građanima, služit će naime onima koju su ih na ta mjesta postavili. Ako je, a jest, sve više-manje demokratski urađeno, kako to da su afere postale redovno stanje, to jest da se redovno, javno i bezobzirno može krasti, varati, lagati, mlatiti, … i sve to bez odgovornosti, bez ikakvih loših posljedica za one koji to čine. Dapače, čini se da se jedino s tim odlikama (krasti, varati, lagati…) uopće može stupiti na neku od razina vlasti.

Građani su birali vlast na demokratskim izborima, i predali je izabranima na upravljanje u interesu i u korist, naravno, građana samih. Tako bi trebalo biti i do ovog mjesta još govorimo o demokraciji. Od ove točke, međutim, počinje njezino sustavno iskrivljavanje, kršenje i zloupotreba. Izabrani su, dakle, stupili na vlast, preuzeli državni aparat (suce, policajce i ostale intelektualce) i krenuli upravljati državom; međutim, oni se neće ravnati općim interesima, već će sav njihov trud biti usmjeren na njihove uže, pojedinačne i povezano-grupne interese. Da bi to uopće proveli, potrebna im je, nazovimo to, grupa za podršku, i to poveća, koja će biti garant njihovog permanentnog ostanka na vlasti, jer jedini smisao takvog prisvajanja vlasti za svoje, partikularne interese, jest permanentno, ili barem u što dužim intervalima, održanje na vlasti. I tako su se obratili i referirali na narod, i tu počinje ljubavna priča između vlasti i naroda. Narod se tretira kao neku gigantsku grupu srodstvenika, pojedinac je tek minijaturni dio ukupne slike, on sam po sebi nije ništa, narod je sve, narod vjeruje, i treba ga u toj vjeri o sebi samom stalno održavati, da je važniji, bolji, ljepši, pametniji od drugih naroda, narod vjeruje u boga i vlast, narodu ne moraš dati pare, pašnjake, vile, bazene, kokain… njemu daj vjeru u samog sebe i naravno boga, koji je naravno na njegovoj strani. Omađijaj ga velebnim prizorima proslava, državnih uspjeha, zakrili mu pogled zastavama i grbovima i govori mu pritom da je sve to, naravno, u njegovo ime i za njega. Da je to, u stvari, narod sam. Prije svega, uvjeri ga u maločas pobrojane vrijednosti koje ga čine superiornim drugima, nakon toga će biti lako da povjeruje da je jedino ova vlast njegova i za njega i da je, kad i ako griješi (jer to ponekad čak i narod vidi), bolja od onih drugih, koji nisu na(š)rod. Osiguravši si, naravno uz pomoć božjeg dionika u vlasti, Katoličke crkve, ovakvu grupu za podršku, vlast može sve. Tako modeliran narod ponaša se kmetski, voli vlast ma kakva bila, jer je njegova, jednako kao i crkvu, plaća poreze kao svoju dužnost davanja, svoju dadžbinu vlasti, i ne pada mu na pamet da je novac dao da bi se njemu vratio kroz dobru upravu i na njegovu korist.

Vlast se, odgovarajuće, ponaša feudalno. Jednom dobivenu vlast (kao da ih je instalirao papa, kako je prije više stoljeća bio običaj) svim sredstvima se nastoji očuvati, o svojim postupcima vlast nikom ne odgovara, osobito ne narodu, vlast vlada narodom a ne u njegovu korist. Ovaj je tu da plaća poreze, sluša i obožava vlast, jer ga ova štiti od neprijateljskih drugih, koji naravno cijelo vrijeme ništa drugo ne rade nego snatre da nanesu štetu izabranom narodu. Vlast uzima poreze kao da joj pripadaju po božanskom pravu, pa se tako s njima i ponaša, ona proizvodi polovične i nedorečene zakone, koji savršeno služe u opravdanju svega što čini, i jednako tako, svojim nejasnoćama, kompliciranošću, neodređenošću, dobro drže narod podalje od pomisli na bilo kakvo pravo, to jest, makar i od pokušaja da se zakonima posluži i ostvari neko pravo ili se obrani od nepravde. Sa svojih mjesta premjera, ministara, načelnika općine ne odstupaju ni u kom slučaju, još treba samo dovršiti proces pa će i premijersko, ministarsko, načelničko mjesto biti nasljedno. Mada, to već na neki način i jest. Svaki će si predstavnik vlasti namjestiti rođaka, kuma, poslovnog partnera na mjesta gdje može biti koristan. Ode li, recimo, neki načelnik na hijerarhijski viši položaj, prvo će se pobrinuti da njegovo ispražnjeno mjesto popuni vjernim i pouzdanim kadrom. Tako imamo jednu zanimljivu ministarsku preporuku za budućeg načelnika jedne male općine u kojoj je novi ministar sam prethodno bio načelnik. Ona je jednostavna i znakovita: ”Sve poštujem, ali njemu [svojem kandidatu] vjerujem.” To što je, lijepo im poručivši da im ne vjeruje, manirom feudalca ponizio ljude koji bi potom, upravo na temelju te preporuke, trebali glasovati za „njegovog čovjeka”, kao problem, pa i skandal, nije primijetio ni on sam, ni puk koji je glasovao za regenta.

Građani su u toj shemi, dakako, otpušteni, pa mogu, kako im se često sugerira, i iseliti ako nisu zadovoljni. Što uglavnom i čine. Građani nisu homogena grupa. Ne vezuje ih krv, tlo, vjera, pa niti strankama nisu bezuvjetno vjerni ili ih stranke uopće ne zanimaju. Građani su i potencijalna smetnja, oni propituju, negoduju, prepoznaju aferu u onom prvom značenju, traže objašnjenja i, najbolnije, traže odgovornost. Kako se sad nositi s tom gnjavažom? Imajmo na umu da su narod i građani dio iste mase, puka neke zemlje. Vlast je mudra i zna da je najpametnije suprotstaviti jedne naspram drugih, narod vs građani. U Hrvatskoj im sjajno ide. U tom smislu, gore opisana dresura naroda pokazuje se iznimno efikasnom. Već na polazištu – narod je jači, on je homogen, nije moguće imenovati neku specifičnu grupu unutar njega, ne stoga što je ne bi bilo, nego je, naprotiv, glavni smisao dresure da onima koji čine narod ne padne na pamet misliti o pojedinačnim, specifičnim interesima, jer to narušava ideju, smisao, monolit pojma narod. S građanima je, naprotiv, izvanredno lako, tamo razno-razni plivaju po površini, ravnopravno, neprikriveno dapače! I svaka grupa može glatko biti izdvojena i sagledana kao neprijatelj, jer takvi kakvi su, napadaju, ometaju narodnu vlast, svi ti: komunjare, pederi, Srbi, feministkinje, zaštitari okoliša…, njih se može lijepo, jednog po jednog izvlačiti, napadati i optužiti za sve nesreće naroda. Oni su neugoda na tkivu naroda, oni su ukratko – afera. Nije li na koncu i čin gradonačelnice gradića u Dalmaciji, koja je nakon nasilja prema grupi ljudi na nacionalnoj osnovi jasno reagirala, osudila i nametnula konzekvence, popraćen u javnosti kao afera? I sama se začudila kako je moguće da jedna u osnovi obična, razumna, humana reakcija može proizvesti toliku pažnju u javnosti. Naravno, ta pažnja je uključivala i prijeteće i pogrdne poruke, koje je dobivala od – naroda; podsjećamo, afera je nešto neugodno za nositelja/icu.

K svemu, narod je dresiran da ne voli građane. Permanentni rad na tome učinio je i dalje čini svoje. Nedavna dva razgovora govore sve. Na upit novinara o sumnjivim poslovima ovih dana „popularnog” ministra, mještanin, narodski čovjek odgovara nervozno i s ljutnjom: „Pa tako svi rade, u cijeloj državi, što ne bi i on? Zašto ga napadate?” I drugi kratki razgovor između dviju osoba o tome kako je neki načelnik neke općine uzurpirao položaj, uzeo povlašteni stan (u drugim ih zemljama sasvim precizno zovu socijalnim stanovima), mada za to nema uvjete, te još k tome zarađuje na tom stanu iznajmljivanjem, druga osoba ljutito primjećuje: ”Da mi je samo znati tko ga je, i kakva je to osoba koja ga je prijavila novinarima.”

Jednom, na otočkoj maloj tržnici slučajno čujem razgovor dvojice. Dovoljno glasni, očigledno ponosni na ono što govore, kaže jedan šireći ruke: ”Kakav građanin, što oni to govore?, nisam ja nikakav građanin, šta oni misle, pa ja živim na selu, ja sam prije svega Hrvat, katolik, pa onda seljak, muškarac… kakav sam ja građanin?” Hrvat, katolik, seljak, muškarac, visok, naočit četrdesetogodišnjak ili koju više, odjeven u markiranu robu, s ogromnim blještećim satom na ruci, po svemu sudeći vrlo dobro stojeći Hrvat, katolik, seljak, muškarac, širio je ruke u nevjerici, i nekoliko puta ponovio svoju misao, sav nekako zadovoljan sobom. Vlast je također zadovoljna, Kaptol trlja ruke…, kome pak nije dobro, ima punu slobodu da iseli.