crtica o ljudskoj solidarnosti

Teško mi je bilo procijeniti koliko Marija ima godina. Uredna, kosa očito kod kuće šišana, bojana i frizirana, pokrivala je dio lica kojeg sam mogao kao vozač samo djelomično vidjeti. Procijenio bih da je imala između 35 i 50 godina. Lice bijelo, puteno, a bore jedva vidljive. Teško je reći jesu li posljedica godina ili teškog i napornog života. I uvijek kad sam vozio prema centru Rovišća, znajući da je iza semafora autobusno ugibalište, refleksno pogledam ima li koga. Možda sam i tisuću puta prošao tom državnom cestom od Zagreba do Bjelovara. Kao studenti putovali smo vlakom, nekad autobusom, a poslije automobilom s obitelji, djecom u posjetu baki i djedu, mojim roditeljima.
„Mogu li do Bjelovara“ – pita ona i sjeda na suvozačko mjesto i prije mog odgovora. Teško je započeti razgovor, a teme su one uobičajene. Onako, tek da ne šutimo.
„Čekate li dugo“? – upitah ju da probijem led nelagodne tišine.
„Pola sata je dugo, puno vremena. Ipak je ovo državna cesta i promet je gust“ – znalački sam komentirao njen odgovor.
Nakon što sam spomenuo selo Draganić kojem je ime promijenjeno, neka prezimena, pa kako sam baš u tom selu provodio ljetne praznike kod djeda i bake, iz Marije je krenula bujica riječi.
Jučer joj je pozlilo, zvala je hitnu pomoć Opće bolnice u Bjelovaru koja nije htjela doći u to selo deset kilometara od centra grada. Preostalo joj je jedino nekako doći do autobusnog ugibališta i stopirati. I tako su prolazili automobili. Nakon sat i pol nitko joj nije stao i vratila se kući. Ovog puta bila je spremna čekati dok god netko ne stane. Jedva stoji na nogama i još ju je zub počeo boljeti.
Novaca za autobus nema, živi s ujakom od 1400 kn njegove mirovine. Prije dok je živjela s ocem bilo je bolje, jer mirovina je je bila 1800 kuna. Otac je umro, ne zna što će biti nakon što i ujak umre. Drže nešto domaćih životinja, rade i obrađuju vrt, sve za svoje potrebe. Bi oni i više, ali tko će to kupiti kad svi imaju svoje, a trošak prijevoza i placovina tržnice pojedu svu zaradu. Ne isplati se raditi. Prethodnih godina radila je u turizmu, na moru, različite pomoćne poslove. Spavala je na rasklopnoj ležaljci za plažu u skladištu pića, bez radnog vremena, odmora, svetka i petka, a svaki gazda ostao joj je dužan – uvijek uz isto opravdanje: nema se, loša je sezona, porezi preveliki.
Zaustavljam se pred bolnicom, pred ulazom u Hitnu. Pitam ju za broj mobitela, čudno me pogledala i tko zna što si je pomislila. A želio sam ju samo povesti poslije pregleda natrag do kuće, jer ionako se vraćam istom cestom u Zagreb.
Nije ništa odgovorila, uzeo sam mobitel i nazvao Ljiljanu.
„Joj, pa što se nisi najavio da odemo na piće? Ja sam na poslu. Uf, umorni smo svi, cijeli tim, pušim cigaretu na balkonu. Bila je u Markovcu gadna prometna, jedva smo ih pokrpali… Za jednog sam pomislila da ćemo ga skupljati kanticom i lopaticom, ali preživjet će“. Kratko sam joj objasnio i zamolio neka Mariju odvede i kod zubara. Boli ju zub pa da ne dolazi ponovo.
Već je polumrak, iz automobila uočavam na ulazu u Hitnu ženu u bijeloj uniformi, vitku i visoku Ljiljanu, djevojku, danas liječnicu, s kojom sam dijelio školsku klupu kako prilazi Mariji, zagrli ju i uvodi u zgradu.