Gledam neko istraživanje koliko se ljudi, preko pedeset hiljada, prijavilo da uđe u Parove i Zadrugu
I razmišljam kako su nekada majke pripremale decu za fakultete i mnoge druge ozbiljne stvari u životu, odgovorne, važne
Dok ih danas savetuju kako da se što bolje prodaju, pošto je novac jedini kriterijum
Zaboravljaju da kada se čovek jednom proda, prodao se zauvek
Koji je smisao javnog ponižavanja, da se u nenormalnim uslovima trpe tuđe frustracije i iskaljuje bes
Koji iole savestan čovek može da se raduje da mu dete uđe tamo
Pod sloganom – da uzme pare i da bude viđeno! –
Prvo, čije pare
Od jadnika koji šalju sms poruke i glasaju
Drugo, od koga da budu viđeni i ko ima potrebu da to uopšte gleda
Treće, ko organizuje kod nas rijalitije i koja je pozadina svega toga…
Ono što me posebno plaši je što se sve pretvara u rijaliti i ta bolesna potreba da se sve snimi, komentariše
Gde se nema pravo na ćutanje, tišinu, intimu
Da ljudi kada odu negde, umesto da dožive to, gde već jesu, oni to snimaju
Sve mora da se ima snimljeno
Od odnosa u krevetu pa do ne znam sve čega…
Sve postaje rijaliti…
Tačnije, sve postaje najprimitivniji rijaliti…
Naravno, u humanom društvu rijaliti bi se bavio humanim stvarima, i podsticao bi ljude da čine dobra dela
Ali u duboko poremećenom društvu kao što je naše, rijaliti je sve samo ne human
Zato je meni rijaliti odbojan, ne kao takav jer rijaliti je prenošenje realnosti, uživo
Ima toliko dobrih stvari za prenošenje uživo
Nego ono u šta se pretvara, režirano, smišljeno, svesno
Kako bi ljudi zaključili da ima većih idiota od njih samih
Zato me je oduvek bila sramota i da gledam rijaliti
A kamoli da na bilo koji način učestvujem
I žalim ljude koji od toliko stvari gde mogu da se iskažu, potvrde, pojave
Biraju rijaliti, kao najbanalniju formu
Da im to bude odskočna daska
Kakav primer time daješ drugima
Kakve time principe i vrednosti zastupaš
Naravno, nikakve
Zato je rijaliti, ovakav kakav jeste, kao forma
Udar i obesmišljavanje svega iole normalnog što na pošten način pokušava da živi, opstane
Zar su svi prevaranti, lažovi, licemeri
Naravno da nisu
Ali rijaliti to treba da nam dokaže i da nas šamara svakog dana
Ne kao umetnička forma kroz koju čovek doživljava katarzu i ima aktivan odnos
Nego kao bljutava anestezija
Koja treba da obesmisli rad, ideal, zalaganje, poštenje
I da ljudi pred očima imaju takve tipove sa kojima treba da se poistovete
Čemu to
Zato se toliko pametnih ljudi povuklo, zatvorilo, ne zanima ih javnost
Zato što naspram rijaliti idiota kojima su ispunjene naslovnice i mediji
Nemaju šta da traže
