Fotografije: Sanja Šantak

Stojim na Tomislavcu podno magnolija u kasno poslijepodne.
S fotoaparatom u ruci i nataknutim jednokratnim rukavicama.. Dok pogledom tražim kadar, na mahove promatram ljude oko sebe.
Ima ljudi. Ali ipak ne kao inače u ovo doa dana.
Općenito mi se čiini da je grad malkice mirniji i prazniji no inače.
Malkice.
Čini se da smo se svi malo zabrinuli i da se neide nikamo osim ako se i kamo, baš mora.
Tu i tam vidim da netko gleda u moje rukavice i ne mogu procijeniti smiju li mi se ili mi zavide.
Kaj me briga. Ja tak putujem godinama i s nataknutim rukavicama guram kolica s prtljagom po Heathrowu. I njima je uvijek smiješno i svi se čude a eto ti ga sad na – ….ponosno velim samoj sebi.
Nije neki dan. Sivo je nebo a meni u svemu tome nekaj posebno lepo.
Svi se malo pogledavamo, to nešto ljudi koliko nas ima, skupa sa onima koji čekaju tramvaj ili silaze sa svojih linija. Ako se netko nakašlja ne gledamo, samo zaobilazimo i pravimo se blesavi. Ja zaobilazim sve u širokom luku i molim Boga da nikoga ne sretnem. Nekako mi se neugodno odmicati i objašnjavati jer znam da to djeluje čudno a ne želim nikog niti uvrijediti – mislim si, nakašljajući se.
Kao i ja u takvom slučaju, to koliko ih ima prave se blesavi pa me ne gledaju ali me zaobilaze, kao i ja njih.
Ali ja kašljem već 2 mjeseca i skoro sam pri kraju, to vam je ona 2 mjesečna zmajska viroza – objašnjavam im u mislima dok se vidim kao lik Elaine Banes koja utjelovljuje moj lik npr.. (ak me razmete o kome pričam?)
I mi kašljemo pa se ti odmičeš od nas i zaobilaziš nas kao da smo kužni – iščitavam putem misaonih frekvencija njihove poruke.
..bemu misha, mislim si – kako nas je taj virus, nas, sve, sve zemlje, sve kontinente, sve nas svih boja , klasa i rasa, sve bogate, siromašne..sve nas je tak nekaj sićušno sabilo u kut od strepnje i straha.
Svi smo se manje više prepali i pokupovali maskice i
toalet papir. Pitanje je samo je li prijetnja stvarna ili se sve skupa napuhalo zbog nečeg sasvim desetog, ili se pak tak tješimo jer kako se zaštiti od nečeg tako nevidljivog i tako sićušnog?
Pranje ruku, umivanje, dezinfekcija sebe i mobitela, upotreba jenokratnih maskica, jednokratnih rukavica, urenebesno konstanto pranje ovoga,,,onoga.. pa samo s time svime brige i posla u nedogled.
Ali dobro je kod nas. Čini se da nas svojevrsna zaostalost za ostatkom svijeta sada pomalo spašava jer smo u ovoj priči pri dnu ljestice po broju zaraćenih. Kak bu dalje, sam Bog zna?
Možda bi baš sada, kad je situacija takva trebalo zatvorti škole i fakultete, minimalizirati javna okupljanja, baš sada dok je ovak a ne čekati da se rasplamsa.
Pametujem u sebi. Kao i mnogi
..mislim si tak o svemu tomedok mi pogled zastaje na nizu cvjetova magnolije u ovom sivom danu.
“Sutra bu se taman lepo rascvala a i najavili su lep i sunčan dan” – veli mi jedna od dvije gospođe frendice u prolazu ali samo u mislima. U Ingland bi mi tak nekaj rekli na glas i još malo počaskali kaj mi možda bi a možda i nebi odgovaralo.
Čudno je to, mi smo kakti mediteranci a zapravo smo dosta zatvoreni, za razliku od Iglišpipl koji su na lasu ako hladni ljudi većina je Engleza zapravo uvijek spremna na kakvu takvu komunikaciju i izražavanje misli.
Kod nas, si svi nekaj potih misle za sebe a reći će jednom…kad bu pravi trenutak.
..koraci dviju gospoša frendica već su odmakli a ja i dalje gledam u taj velebni niz prekrasnih cvjetova magnolije.
Da, znam, za lijepog će vremena društvene mreže biti preplavljene fotografijama rascvalih magnolija a one su upravo sada, meni u ovom sivom danu lijepe. Baš sada.
” Jesmo “- kao da mi tiho a tako jasno vele u toj tajanstvenosti ljepote rasute u tišini.
…Bože, tako je lijep ovaj svijet, a opet, tako kontradiktoran – mislim si rastopljena pred ovom ljepotom.
“opa, maco” – veli mi jedan gospon u prolazu odjeven u jaknu od debelog crnog skaja s čačkalicom među zubima
Zgrožena a opet kao da mi pomalo godi, kudim se kroz smijeh samoj sebi razotkrivena.
Dok se smijem gotovo javno, vidim da me ljudi gledaju.
Ma briga me, život je tako ozbiljno ozbiljan.
…ozbiljno, ozbiljan – prolaze mi slike vijesti s tursko-grče granice dok gledam u sliku rascvale magnolije predamnom.
Ne mogu o tome sada misliti. Imam dovoljno svojih briga – kažem si
…a nekako je teško prestati o tome misliti.
O tome, svim tim ljudima, djeci koji bježe iz jednog pakla kroz drugi prema trećem, čini se. Nisu to samo brojke, to su ipak ljudi.
Ljudi kao i ja pokatkada zagledanu u neku rascvalu ljepotu da bi potom sve utihnulo, nestalo a oni se pretvorili u izbjeglice s pinklecom života u plastičnoj vrećici.
Svima nam se to može desiti a i dešavalo se u ne tako dalekoj povijesti naših krajeva.
Sve je isto kroz povijest čovječanstva..
Dok nu nekim krajevima cvjetaju ruže prosperiteta, neki su pod prahom pepela i terora.
Svi smo zgroženi ili bar pristojna većina ljudi koji suosjećaju dubokim ljudskim suosjećanjem nad slikama ljudi u bijegu, svi mislimo da se tim ljudima treba i mora pomoći na dostojanstven način. Netko bi morao pomoći.. Ali tko? I gdje? Na koji način?
Netko će valjda?
A opet, tko od nas zaista želi da ta silina nesretnih ljudi nahrupi u naše krajeve?
Možda netko ali ja zaista i sikreno – ne. Mnogi lažu sebi samima iz komocije svoga doma.
Tko bi uistinu pozvao silinutih ljudi u svoje susjedstvo ili primio raširenih ruku nek od njih u svoj dom? Ja ne bih – iskreno si a posramljeno mislim.
Možda u nekim drugačijim životnim okolnostima. na neki način, no ne sada.
Ne sada. To je ta stvarnost koju smo si u stanju reći.
A ako ne sada – onda kada?
Htjeli bismo pomoći ali nekako izdaleka, ali ne sada i ne mi.
…mislim si,
dok gledam u veličanstvenu ljepotu rascvalu predamnom u ovom sivom danu.
Prinosim foto aparat licu i hvatam kadar okom<. vrijeme je za koju fotku, jer kada ako ne sada?
Ak me razmete?