Susjed koji živi u zgradi preko puta moje svaku večer me promatra s prozora svoje spavaće sobe. Ugasi svjetlo i stoji u mraku u bijeloj potkošulji, dok mu pogled puca ravno na moju kuhinju. Ne znam nada li se čemu, ali ako da, njegova je upornost za svaku pohvalu. Obično nakon trećeg dnevnika, a to je oko jedanaest sati uvečer, on otvara prozor, zrači sobu i sprema se na spavanje. Radi od sedam ujutro. To znam jer svako jutro kad u pidžami izađem na balkon, susjed sjeda u svoj službeni auto, uključuje se na glavnu prometnicu i juri na posao. Ili tko zna gdje.

Znam da ima i bijelog maltezera kojega nakon posla izvodi u šetnju. Ima i obitelj i često idu zajedno prema službenom autu. Uglavnom, kad je njemu vrijeme za počinak, ja obično ogladnim i uputim se prema kuhinji nešto prezalogajiti kako bih lakše i ljepše zaspala. Navalim na ostatke od ručka i halapljivo ih pojedem stojeći iznad štednjaka. Tako to ide u taj sat. Za mene je to trenutak pun ugode i koliko god brzo ubacujem hranu u sebe dok se u pozadini čuje vremenska prognoza za narednih tjedan dana, ipak priželjkujem da taj osjećaj sreće potraje što dulje. Nažalost, u tome me uvijek prekine treperenje bijele potkošulje iz mračne sobe preko puta ceste. Pojavi se kao neki znak koji mi govori kako je vrijeme da stanem, dođem k sebi i razmislim malo o svojim prehrambenim navikama, jer najčešće su to hladni špageti s kojih se po mom licu rasprskava neki fini umak. Bijela potkošulja me uvijek tako prene da jednostavno moram zastati i punih usta pogledati preko puta.

Svaki put kad to napravim, susjed se malo izmakne u mrak i spusti roletu, ali nikada do kraja, a ja stavim zdjelu u perilicu suđa i ugasim svjetlo u kuhinji. Kad se sretnemo na ulici, pravimo se da se ne poznajemo.