Otišao je jedan od vodećih njemačkih publicista Intelektualac neizmjerno zaslužan za slobodu medija i potiranje granica Bio je iz stare osječke obitelji Herzl, slavne po Theodoru Herzlu, političaru koji je kao Židov prvi predložio da se za Židove osnuje posebna država

Freimut Duve utjelovljavao je jedan pokret njemačkih intelektualaca, umjetnika i publicista koji su gotovo sav svoj život i  energiju investirali u demokraciju Savezne Republike Njemačke i tu zemlju učinili onim što ona danas je. Najpoznatija imena te iznimne generacije svjetski su poznata, Günter Grass i Heinrich Böll, Rudolf Augstein, izdavač  političkog magazina Der Spiegel, teolog Hans Küng i filozof Jürgen Habermas, publicist i pisac Sebastian Haffner, Hans-Magnus Enzensberger, bračni par Mitscherlich – i ne samo oni. Kao i Duve, koji je slovio kao “intelektualac u politici i političar među intelektualcima”, oni su djelovali kao duboko u vodu uronjeni motori koji su njemačko društvo i njemačku republiku gurali u promjene,duhovnu aktivnost i inzistirali na moralnosti Savazne Republike jer je nastala na ruševinama njemačkog nacionalizma, pruskog militarizma i konačno strašne nacističke diktature Adolfa Hitlera.

ZASTUPNIK U BUNDESTAGU

“Radna” biografija Freimuta Duvea tako je bila mnogostruka i izazovna. Rano se vrlo ozbiljno posvetio realnostima tzv. Trećeg svijeta i borbi protiv tamošnjih diktatura, paraleno osnovavši legendarnu seriju političkih knjiga “ro-ro-ro aktuell” koja je bila jedna od glavnih intelektualnih platformi kulturnog prijeloma koji se u Njemačkoj dogodio 1968. i sedamdesetih godina, te u nekoliko mandata kao vrlo aktivni i poznati zastupnik Socijaldemokratske stranke u Bundestagu, da bi svoje političke poslove i angažman intelektualca okrunio vođenjem i profiliranjem bečkog Ureda za slobodu medija OSCE-a, Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi. Taj njegov posao je nakon okončanja Hladnog rata, raspada Sovjetskog Saveza i uspostavom novih država zadobio zapravo globalne razmjere i bio kao skrojen za Freimuta Duvea koji je tečno govorio nekoliko jezika, poznavao brojne kulture, a kao izdavač, pisac i političar predobro znao što je cenzura, što je pritisak na novinare i slobodnu riječ i koliko one vrijede za demokratska društva. U svojoj domovini i republici bio je među onima koji su slobodne medije ustoličili kao odgovornu i nezavisnu “četvrtu vlast” uz pravosuđe, zakonodavstvo i onu izvršnu. Kako se zalagao za slobodno novinarstvo u Hrvatskoj, vjerojatno se još danas pamte pojedine medijske kuće i sami novinari. Freimut Duve bio je intelektualac suvremenog njemačkog profila: propitivao je i reprezentirao, neumoran radnik ali i sumnjičav, držao se supstancijalnosti kao što su ljudska prava i istinske slobobode društva i nije mislio samo na Njemačku, već na Europu i dalje, bio je kozmopolit. Njegov profil bio je “francuski” – profil angažiranog političkog intelektualca koji se zalagao za laicitet, dijalog, sekularnost, mogućnosti društvenog progresa bez zatvaranja u akademske bjelokosne tornjeve ili pragmatiku institucionaliziranog političkog rada. Bio je individualist i “pariški” pokretljiv, s interesima koji su sezali od književnosti do analiza političke i društvene situacije u Africi ili Južnoj Americi. Duboko su ga formirali francuski egzistencijalisti, Albert Camus i Simone de Beauvoir vjerojatno više nego sam Sartre. Njegova generacijska braća bili su Jacques Lang kao francuski ministar kulture, liječnik Bernard Kouchner koji će postati povjerenik za Kosovo, filozof i žestoki polemičar AlainFinkielkraut s kojim se, uostalom,Freimut Duve na panel diskusijama devedesetih i svađao i slagao kad se radilo o nama i našim jugoslavenskim ratovima.

Pisac ovog nekrologa Freimuta Duvea uostalom tako je i upoznao, usred Frankfurtskog sajma, Duveove domaje kao glasovitog izdavača a tada u ulozi glasnog advokata žrtava etničkog čišćenja. Bio je doista Francuz Nijemac Freimut Duve. Kao što je Kouchner na svoju ruku usred bombardiranja otišao u Dubrovnik, tako je Duve putovao po život opasnim terenima rata. Naročito je volio, spominjao i posjećivao Tuzlu, s tri strane opkoljen grad, a u sebi slobodan i miran. Ni u Njemačkoj nije bio komotan. U doba kad je suočen s našim ratom njemački politički i intelektualni establishment radije ostajao na distanci (“neka si oni dolje sami razbijaju glave”), Duve je kao prvi u Bundestagu s govornice rekao da se na teritoriju bivše Jugoslavije odvija genocid. I potom se godinama u njega miješao, dovodio druge kolege političare, potrošio “na nas dolje” godine i godine: pišući, pomažući, putujući, prikupljujući i razašiljajući točne informacije i svjedočanstva. Kad su topovi u Hrvatskoj i Bosni konačno zašutjeli a reflektori se pogasili, krenuo je, koliko je mogao, u sanaciju, prije svega medijskog i kulturnog pejzaža.

KONTEJNERI

Tipično, između ostalog taj radikalni demokrat je sa svih strana prikupljao novac da se kupi nekoliko kontejnera opremljenih tako da u njima mladi ljudi, gimnazijalci, nakon rata mogu razgovarati, organizirati si radionice, izložbe, zajedno muzicirati. I uspio je. Našao je pedagoge, kontejnere obojio u bijelo i poslao na put kroz opustošene krajeve u Bosni i Hrvatskoj, od mjesta do mjesta. Na njima je pisalo OSCE, ali je tamo zapravo trebao biti njegov osobni potpis. Sam je skupio novac, sam je to progurao. Zvao je to “kontejner kulture”: to što je projekt prolazio ispod radara, a publika, mladi, nikom nisu bili važni, njemu je bilo svejedno. Bio je optimist i u biti samo “kulturnjak”. I velike duše. Bio je prvi koji nam je mogao okrenuti leđa. U Drugom svjetskom ratu je Hrvatskoj, u Jugoslaviji, njegova obitelj po očevoj strani poslana u smrt i nestala. A bila je to stara osječka obitelj Herzl – i slavna po Theodoru Herzlu, znamenitom europskom političaru i aktivistu koji je kao Židov prvi formulirao i predložio da se za Židove osnuje posebna država kao za svaki drugi narod, da se s time stane na kraj  antisemitizmu, a Židovi žive slobodno i na svoju odgovornost. Iz koje ideje je pola stoljeća kasnije nastala država Izrael.

SUDBINA OBITELJI

Potomci Theodora Herzla iz Vukovarske ulice u Osijeku su prošli da gore ne mogu. Duveov otac je 1941. završio prvo u koncentracionom logoru na Rabu, otkud se uspio spasiti u partizane, a 1945. odmah emigrirao u Sjedinjene Države, otkud se više nikad nije vratio, a tamo je umro siromašan i bez ikakve zaštite. Duveovu baku ustaše su odveli odmah i poslali u neki od logora smrti. U stvari nisu odveli. Kako je imala jednu ukočenu nogu, bacili su je niz stube prvog kata a potom kao vreću bacili na kamion gdje su već čučali drugi. Samo je ležeći mahnula djeci koja su to gledala iz kuće.  To je bila strana o kojoj je Freimut Duve govorio malo i rijetko. U svojoj autobiografskoj knjizi “O ratu u duši” o tome progovara na samo nekoliko stranica. No kad mu je izašao prijevod u Hrvatskoj, zaželio je da promocija bude u Osijeku.

Gradska knjižnica mu je osigurala velebnu promociju, dupkom punu i svečanu. Na podiju se pojavio s buketom cvijeća. Objasnio je publici da je to za jednu gospođu iz kuće u Vukovarskoj koja mu je ispričala što je vidjela kao djevojčica. Ustao je i odnio joj buket nekamo u peti red, a onda je tek počela promocija. Drugo jutro puno je sam šetao Donjim gradom i promenadom na nasipu, zaustavio poneke studente, razgovarao s njima. O čemu, to samo on zna. Odnosno znao je: prije nekoliko dana umro je naime u Hamburgu nakon duge bolesti. Zadužio nas je jako. Nepopravljiv izdavač kakav je bio, napravio je i dva zbornika s našim autorima, među njima su i Igor Štiks i Slobodan Šnajder i Dragan Pavelić i Filip David i niz drugih, no to je sad preduga priča. Da li zato što je bio i “naš”? Jednom kad je bio na proputovanju u Zagrebu, zamolio me da mu nekako pomognem da uživo čuje sevdah. Dakle je, bio je naš.