Kad je Bowie napisao pjesmu Where Are We Now?, te 2013. ja sam već treću godinu zaredom putovao iz Zagreba u Berlin i natrag, boraveći pola vremena u jednom, a pola u drugom gradu. Tri godine prije, u vrijeme kad sam u travnju 2010. prvi puta krenuo za Berlin, slovenski pjesnik Aleš Šteger napisao je knjigu Berlin, kojoj će pogovor napisati moj dragi profesor Zvonko Maković. Ja sam odmah za Večernji počeo pisati kolumne naslovljene Verlust der Mitte; naslov sam posudio od austrijskog kunsthistoričara Hansa Sedlmayera, ali tu priču o gubitku središta u stvari dugujem Marijanu Cipri, pa je cijeli ciklus intimističkih zapisa o Berlinu bio hommage mome Maestru.

U svome pogovoru Štegerovoj knjizi profesor Maković napisao je, citirat ću po sjećanju, da Šteger u prostor upisuje sebe; da autor nije nostalgičan za vremenom koje je iza njega; da piše trenutke, ne vrijeme.

I Bowie u svojoj pjesmi – nedvojbeno melankoličnoj, nostalgičnoj u smislu čežnje za istinskim zavičajem, što je Berlin zasigurno za njega bio, jer mu je u kritičnim trenucima života na adresi Hauptstraße 155, Schöneberg, u tih 18 mjeseci podario čudesnu Trilogiju – priča o vremenu, kao uostalom u cijelom nizu svojih pjesama tijekom cijelog svog života, pitajući se gdje smo sada u tom vremenu, u kojemu iz ovoga now budućnost izgleda kao da je prošlost.

I Bowie kreće Štegerovim putem: i on bilježi toponime sasvim intimnoga itinerera, osobnog plana Berlina koji je ujedno bio i njegov životni plan, i slučajno ili ne u spotu te pjesme namjerno prvi landmark ispisuje netočno: Potzdamer umjesto Potsdamer Platz. Ali, Bowie je u kolažiranju riječi i uspomena preoprezan umjetnik a da bi mu se potkrala takva omaška: riječ je naravno o njegovom načinu ispisivanja toponima toga grada u koje se u vremenu kasnih sedamdesetih zauvijek upisao, i ta greška uskoro dobiva puni smisao kad njome privučeni razmislimo o prvim stihovima pjesme: Had to get the train/ From Potsdamer Platz / You never knew that/ That I could do that. Bowie nas izgleda vara! Naime, u vrijeme njegovog boravka u Berlinu on nije mogao sjesti na U-Bahn na Potsdamer Platzu i krenuti prema Westu, naprosto stoga jer je to bilo nemoguće: razlog je jednostavan – Die Berliner Mauer, Zid.

To sada više zaista ne može biti slučajno: Tippfehler, pa lažno sjećanje. Dapače, sjećanje na Berlin kojim otvara pjesmu u kojoj navodno sumira svoj život. To Bowie sugerira greškom u pisanju da je riječ o njegovom vlastitom Berlinu, a tom varkom u sjećanju da je riječ o Berlinu kakvog ga on želi pamtiti.

Stoga naslovno pitanje, Gdje smo sada?, gdje u odnosu na najplodonosnije dane našeg života, u kojem trenutku/faseti vremena sada boravimo i odražavamo cjelinu svoga života, za Bowiea kao ni za Štegera ne predstavlja potragu za izgubljenim vremenom, nostalgiju za boljom prošlošću, nego naprosto posvetu Berlinu. Berlinu kao pozornici života u njegovoj kreativnoj punini. Pozornici na kojoj se za trenutak bilo, i onda se s nje sišlo.

U susretu s Berlinom ja sam već u prvom svom tekstu napisao da je nebrojeno definicija Berlina: jednu suvremenu, njegova tadašnjeg gradonačelnika Klausa Wowereita, znaju gotovo svi: Berlin je siromašan, ali sexy! Drugu, davnašnju, složeniju, sveobuhvatniju i, mislim, točniju, dao je s početka XX. stoljeća umjetnički kritičar i publicist Karl Scheffler, u svom remek-djelu Berlin – sudbina jednog grada: „Berlin ne želi ljubav svojih građana. Ako duh grada nije duboko nacionalan, samim time nije ni sentimentalan. Ova čvrsto determinirana gradska individua uz pomoć vica i samoironije prevladava skrivenu tragiku svog bistva, tragiku svoje sudbine – Berlin, proklet uvijek ponovo postajati i nikada ne biti.“

Immerfort werden, niemals sein., kakva definicija!

Ja sam pak Berlin tumačio iz tog odsustva središta: otuda sam se odlučio za naslov Verlust der Mitte. Wim Wenders vjerojatno poznaje Berlin, a po njegovim riječima Berlin je neka vrst pupka svijeta ili svjetskog središta koje je prisutno kao odsutno: u jednoj od scena Neba nad Berlinom, Curt Bois, alias Homer, usred ničije zemlje osvrćući se pita: ”Gdje je, dakle, Potsdamer Platz?”

Vidite, taj Potsdamer Platz bio je prije WWII najprometnije mjesto na kugli zemaljskoj. To iščezlo središte jednog grada koji je otok, pače podijeljenog grada, čime je Berlin prizivao svoj srednjovjekovni izvor, vrijeme kad je bio Berlin-Cölln, Doppelstadt, dozivalo mi je ezoterijsku geografiju Zagreba: i Zagreb je u jezgri Doppelstadt, Gradec i Kaptol, pa i kasnije, kao što je Berlin imao Ost i West, Zagreb ima Gornji i Donji grad, Zagreb s ove i one strane Save, ali i središte koje je elipsa, a elipse imaju dva središta: u jednom je izvor a u drugom sat, Sein und Zeit, baš kao što Berlin i dan danas ima Mitte, povijesno središte, ali i Charlottenburg, s Ku’dammom, tvoreći Doppelstadt čije je središte prisutno kao odsutno.

I u taj sam Berlin, takve geografije sacre, stizao i odlazio, a i dan danas to činim, evo, u travnju će biti cijelo jedno desetljeće, pretvarajući svaki moj dolazak u bolni odlazak. U stvari, od 2010. živim Im Zwischenland, na putu između Zagreba i Berlina. Putovanja sliče pripovijedanju: kao kad gledajući kroz prozor vlaka u kretanju ustanovite da prostor koji promiče postaje slika vremena, tako je i svaka pripovijest, pa i ova moja o putovanjima u Berlin, opis neke bezvremenske slike čije detalje uviđamo tijekom vremena. I uopće je tako s ljudima: naš je karakter naša sudbina, i ono što nam se događa tijekom života, u dijakroniji, bilo je prisutno in nuce, u sinkroniji, od samoga početka. Meni je – tvrdi to natalna karta – bilo suđeno da – otputujem. Jedino, s putovanjima je vrlo nezgodno to da je svako istinsko putovanje put k izvoru: suočenje sa sobom, kao u Bowievoj pjesmi i Stegerovoj zbirci – put u Heimat, iskonski duhovni zavičaj. To je najčišća forma njemačkog romantizma, i zato možda ne čudi da se moj put u Berlinu ukonačio u Romantiker-Viertelu, u četvrti njemačkih romantičara, u Tieckstraße. Zasigurno sam stoga svako putovanje iz Zagreba – rodnoga grada – u Berlin – duhovni Heimat – shvaćao ne kao odlazak, nego kao povratak. Bez obzira što sam od početka imao svijest o tome da je to moguće kič-projekt, kao ona čuvena hrvatska epizoda imena Povratak Filipa Latinovicza: svaki odlazak u svoj rodni grad, svaki povratak zavičaju, naročito onom istinskom, duhovnom, ususret identitetu, nemoguć je. Krleža nas je naučio da Kaptolskog kolodvora, na koji se Filip vraća, nema, dakle da je povratak nemoguć, no, ako je konačno odredište svakog putovanja tek iluzija domovine, onda ne samo da se nemamo kamo vratiti, nego danas više nemamo kamo ni otići: naivno je misliti da igdje drugdje postoji neki okultni Heimat!

Ili?

Recimo da nisam završio u četvrti romantičara slučajno. Što bi to onda značilo?

Romantizam je povratak u prvotni, arhaični noćni svijet, u utrobu Velike majke, mrak vlastite nutrine: povratak sebi, povratak u sebe. To je ta noć romantizma.

Otuda taj mrak, svi ti demoni i nokturalni senzibilitet romantizma. Nasuprot iluminaciji prosvjetiteljstva, vjeri u svjetlo razuma, ovdje se otkrivenje zbiva kao u tamnoj komori, i tu opskurnost nije igra riječi: ona sugerira da se shvaćanje sama sebe rađa iz gledanja u nešto drugo, u vanjski svijet, iz tame svoga sopstva. Upravo kao tamna komora, onaj koji gleda potpuna je praznina – rupa u stvarnosti. Heimat pak, postojbinu, moguće je shvatiti i kao Jenseits, kao onostrano: taj drevni autentični vaterländischen Welt čini se da je nužno razumjeti kao Kraljevstvo koje će doći u slavi, no koje je prije nas: ἐλθέτω ἡ βασιλεία σου; riječ je, jasno, o Kraljevstvu iz druge prošnje, za kojim „danomice čeznemo da dođe… a ta čežnja jest Marana tha! No vaterländischen Welt romantički je moguće shvatiti i divnom metaforom Venedikta Jerofejeve, onom krasotnom „nesavršenog blaženstva kao… kao u utrobi maćehe“. To je Heimat: neko nesavršeno blaženstvo, kao u utrobi maćehe: nešto iskonski navlastito, a istovremeno tuđe: unheimlich! Taj je pojam jedva moguće prevesti: to je ona nadnaravna jeza koja se javlja pri pogledu na nešto prisno što se odjednom ukazuje kao strano, kao ruka Mr Hydea doktoru Jekyllu – Boris Buden kaže da”riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalenta je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same.” Naposljetku, kaže Boris, ista riječ odgovara i onom drhtaju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženoj u njemačkoj uzrečici: “Liebe ist Heimweh”. Ljubav je čežnja za zavičajem.

I tu bi mogla početi moja storija o Berlinu, moj Plan grada: uostalom, i na ovom mjestu ja sam već par puta zapisao onaj Cohenov pasus:

… mjesto na kojemu se više ne čuju odjeci iz Dvorane izgubljenih koraka. Moje utočište: jedna zgrada u Dahlemu, najljepšoj četvrti Berlina.

Berlina u kojemu sam na drugom katu zgrade u Kantstraße 46 volio ljubav svog života – da, Liebe ist Heimweh -, u kojemu je Milla na Lietzenseeu ganjala patke, u kojemu su nas u Schillertheateru prekorili da taj teatar macht kein Spaß, u kojemu sam na Kollwitzplatzu našao Heimatlos, svoj caffe, u kojemu smo na Prenzlauer Bergu birali Stop Staring! haljine, u kojemu sam na Gendarmenmarktu polako jeo svoj quiche-lorraine, na drugom uglu spravljao Le Labo, a pod krošnjama trećeg gledao distingvirane figure dama i vitezova Reda sv. Lazara, u kojemu nas je s platoa Muzeja moderne umjetnosti otpuhao najledeniji (p)ruski vjetar, u kojemu sam u Peter-Lenné-Straße pronašao svoje mjesto u svijetu, u kojemu smo kupovali u Urlichu, sjedili u Barbaru, u kojemu si se onesvijestila u Ka-De-Weu (A man lost in time near KaDeWe ), u kojemu smo plakali pred slikom Adalberta Berkovicsa u polumraku ispod Memorijala, smijali se stalno i svugdje, u kojemu smo jurili za demonstracijama, ćaskali s bratićem Rudija Dutschkea, odlazili u Torstraße da bi u Lunettes izabrali naočale za ovu sezonu, hodali polako Unter den Linden i svraćali u dućane po putu, u kojemu smo kupovali u Kreuzbergu šalove i opskurne cd-ove berlinske scene, ciktai i plakali gledajući Corteo Cirque du Soleil, slušali jazzere Quasimoda, čitali rasporede Wendersovog Kant Kina, u kojemu sam na prstima ne paleći svjetla ulazio u tri u noći još jednom u sobu poljubiti tebe i mog malog psa pred rani jutarnji let, i odlazio, i vraćao se, i odlazio, i dolazio, i odlazio, i – otišao.

Berlin u kojemu je svaki dolazak zasjenio odlazak. Berlin, mjesto rastanka.

Imao sam jedan plan, u Berlinu. Taj je plan tijekom vremena ispisao moj plan grada.

Sada više nema tog plana, propao je. Mada grad, gdje god da dođem, svjedočio o planu.

Berlin je postao moj grad i moram ga sada, nakon desetljeća, izgraditi iznova.

Tu dolazim kući, bez moga bremena, behind the curtain, jedino, gospodine Cohen, mala preinaka: with the costume that I wore: tu su u dugoj povorci kroz stoljeća ozbiljni ljudi u crnom i bijelom, moja braća, tu ću živjeti, tu ću umrijeti, negdje, u nekoj ulici kojoj još ne znam ime, a man lost in time, near KaDeWe, just walking the dead.