Još se jedino trebalo oprostiti. Nikoga više ovdje nije bilo zbog koga bi ostala, nikakvog posla koji bi ju vezivao, koji bi ju trebao i ona trebala njega. Samo još grad, on nije otišao, kao što su to učinili ljudi i nije ga mogla ponijeti sobom.

Jedno je jutro izašla iz stana, prešla stazom kroz sjenovito dvorište do ulične zgrade i izašla na neuobičajeno tihu ulicu. To je bilo zato što je bila nedjelja, sredinom ljeta, kada je gradsko stanovništvo ionako prepolovljeno. Ljetni praznici odvedu ljude a grad ostane šupljikav i pust, kao da ga je poharala kuga. Pa ipak, grad je, ako već ne i njegovi stanovnici, već duže vremena disao teškim dahom nekakve drugačije kuge, one koja je napadala u prvom redu njega samoga a njegove stanovnike tek posljedično. Sa propalim pločnicima i razderanim fasadama na kojima su se širile mrlje od cigala kao osušene krvave rane, ogoljelih parkova, polomljenih klupa i sa deblima stabala izvaljenim i ostavljenim da trunu. U mnogim su se dijelovima grada već pojavile duboke kaverne, u dnu kojih se ljeskala gusta crna voda, tlo je klizalo i sve što se na njemu nalazilo, propadalo je u divovske rupe koje su se otvarale ispod ulica. Nestajale su kuće i dijelovi ulica, vrtovi su klizili sa obronaka ispred kuća zatrpavajući ulice i putove koji su još bili na svojim mjestima. Sa njima zajedno i, kako to kod klasične bolesti kuge obično i biva, prvi na redu bili su i propadali oni najsiromašniji, ovaj puta, umjesto njih, u ponore su klizile njihove kuće.

Jedva da je bilo ljudi na praznoj ulici, pa ni automobili nisu bili, kako to bijaše uobičajeno, poput gusjenice nanizani, zaustavljeni sa obiju strana pločnika ili gmižući duž ulice. Moglo se jasno, bez sfumata ispušnih plinova automobila, vidjeti njezinu cijelu dubinu, odjednom su se oku ponudile musave boje fasada i cijela perspektiva prozora i krovova nejednakih visina. Asfalt i nebo spajali su se slobodno i prisno, u ravnoj crti dolje u dnu, moglo se osjetiti zrak koji se konačno miran smjestio tu među kuće i između ulice i tankih oblaka. Slab vjetar zapleten u žice rasvjete i one tramvajske samo se još na njima, i zajedno sa njima, nemoćno njihao. Zakoračila je ne osvrćući se sa nogostupa na ulicu, prošetala njezinom sredinom, tek da osjeti kako je to. Za oprez tog nedjeljnog prijepodneva i nije bilo potrebe, inače ulica gustog prometa, bila je sada prazna, napuštena. Sići sa uzanog nogostupa na široku i prostranu, praznu ulicu, bio je to osjećaj nekako nalik onome kao kada se sa uzane šumske staze skrene na široki proplanak. Napravi se nekoliko koraka pa se vrlo brzo ustanovi da se ne zna što se time htjelo, što bi se tu točno radilo, obuzme nas neka nesigurnost stupanja po nepoznatom terenu a nema staze kojoj se sa povjerenjem prepuštamo da nas vodi. Čak i onda, kada smo posve svjesni da nemamo pojma kamo nas ona vodi, ako ikamo. Staza valjda zna, u njoj je iskustvo svih onih koji su je utabali i svih onih, koji su njome prošli slijedeći slabi trag onog nerazumnog, koji je krenuo stranputicom i prošao prvi. Vjerovali su joj i slijedili je. Tako im je bilo lakše, vjerovati utabanoj stazi, jer nikada ne bi dali povjerenje onome koji je upravo, bježeći od njih, takvih utabanih, krenuo stranputicom i započeo novu, ovu koju sada slijede.

Vratila se na nogostup i krenula do trga, jedan blok zgrada niže, prema jugu, trebala je kupiti neke sitnice za kuću, kruh i mlijeko, još nešto vidjeti će već kad se nađe u trgovini na uglu, koja radi i nedjeljom prijepodne. Od kada tu stanuje a skoro će biti i dvadeset godina, trg su već tri puta uređivali, jednako kao i ulicu u kojoj stanuje i koja je k njemu vodila. Rekonstruirali su i popravljali, tako su govorili, u stvari, rušili su i preoblikovali, dopremali su velebne strojeve, bučne i brenčeće, zabijali moćne hidraulične bušilice u asfalt i lomili ga, komad po komad. Otkapali su i otvarali glinene jame, svijetle i mokre iz čijih nutrina su virili spletovi starih cijevi, crnih i hrđavih i željezni spojevi, kao nekakve minijaturne pečnice. Radnici u iznošenim i umrljanim plavim kombinezonima sjedili su na hrpama dovezenog sivog pijeska i na hrptima blistavih crnih cijevi i tamo užinali. Od njih se širio miris jeftine salame i toplog piva. Ispod crnog, plastičnog omota, rasporenog u širokim pramenovima, kao neki egzotični cvijet, izvirila je blijedo ružičasta salama, išarana krupnim, bijelim mrljama masti. Mirisala je po njihovim gumenim čizmama i ishlapjelu octu. Tada, prilikom jednog od tih prekopavanja, gledala ih je upravo dok su tako užinali, nasred ulice koje istina, više nije ni bilo, sjedili su na ogromnoj tamnoj cijevi, širokoj i dugoj, presamićeni, izgledali su kao nekakve ogromne ptičurine, šćućurene na debeloj, crnoj grani. Umjesto na glatkoj ulici, te ptičurine, pogrbljene i spuštenih glava, sjedile su sada između pješčanih brežuljaka, u šumi posječenih cijevi raznih veličina i rasutih posvuda. U dubljim rupama blistala je moćnim strojevima glatko zarezana ilovača, gusto se u dnu ljeskalo žitko blato u koje je iz jedne od cijevi presječene poviše, kao korijen iz zemlje, kapala voda. Malo dalje, iz svježe obojenog nebeski plavog hidranta, razlijevao se debeli lijeni blistavi mlaz vode i gasio se u pijesku.

Sad je hodala ostacima staze za pješake, već i prije tijesnom, sada pak stisnutom uz zidove zgrada i nakon ove posljednje rekonstrukcije, još užom, dvoje bi se još nekako i moglo kretati paralelno. Mimoilaženje sa trećom osobom već bi tražilo da se jedno od dvoje skloni u stranu, da stanu leđima uza zid i sačekaju da pješak prođe. Automobili su zato dobili treću traku. Drveće je već davno, još kod prve rekonstrukcije izgubilo bitku i sada ga u ulici već odavno nije bilo. U samom dnu ulice, tamo gdje se ulijevala na prostrani trg, stala je. Dućan je bio sa strane, međutim, kao da je zaboravila da je tu došla baš zbog njega, trebale su joj neke obične stvari, svakodnevne, na koje se upravo stoga lako zaboravi. Gledala je na novouređeni trg, vidjela ga je takvog već i prije, ima tome gotovo mjesec dana da su radovi završeni i sada je kažu gotov. Bilo je to valjda zbog nedjelje i praznih ulica, ništa se, ili gotovo ništa se sada nije njima kretalo i nikakva ljudska vreva nije smetala pogledu da jasno, neometano vidi. Promijenila se uobičajena slika običnih dana u tjednu, izostala je jurnjava, komešanje boja i reskih zvukova, vreva ljudi koji su se kretali između automobila, često bježeći pred njima, pretrčavajući opasno široke ulice bez obilježenih pješačkih prijelaza. Nikada prije te puste ljetne nedjelje nije joj palo na pamet da to više i nije trg, mjesto kamo se ulice ulijevaju, gdje se, njima doneseni ljudi, komešaju, mijenjaju pravce kretanja, njima teže pa tako zastanu na kratko ili duže, stanu čekajući nekoga na dogovorenom mjestu, onda zajedno tu i ostanu. Još samo prije nekoliko mjeseci, taj je trg bio mjesto gdje se trgovalo i sastajalo, kamo se izlazilo na kavu sa prijateljima i razgovaralo i sa njima kao i nerijetko sa neznancima koji su se tu isto tako zatekli. Svraćalo se redovito, u doba pauza za ručak, u neke od par malih restorana sa dobrom i jeftinom hranom.

Sada je više nalikovao pustom otoku na koji se odlazi umirati. Samo što nitko tu niti umirati nije dolazio. Ploha trga, prije zatrpana tezgama i užurbanim ljudima, trgovcima i kupcima, zaposlenicima obližnjih ureda i dućana na doručku u pauzi, sada je bila prazna. Izuzev one strane koja je baš bila okrenuta prema njezinoj ulici otkuda se lijepo vidjelo nekoliko ružnih kioska sa cvijećem, zatamnjenih staklenih zidova uokvirenih i čvrsto spojenim debelim, željeznim konstrukcijama. Gole konzole pri vrhu djelovale su nezavršeno, kao da su radnici nakratko napustili gradilište pa će se svaki čas vratiti i dovršiti posao podizanjem još jednog kata. Tko je tu i zašto bi itko ovdje kupovao cvijeće? Osim kad bi se u blizini nalazilo groblje, ali nije ga bilo. Mada, tako, baš kao ovaj osakaćeni trg, sa tim cvjećarnicama od čelika i stakla, mogao bi izgledati i krematorij. Iako, taj već postojeći, gradski krematorij je u usporedbi sa ovim mrtvim mjestom djelovao živahno, sa svojim lijepim oblim linijama i sav od meke svjetlo smeđe opeke. Iza ovih mračnih kvadrata sačinjenih od debelih ploča zatamnjenog stakla i željeznih nosača, nije bilo ničega, ploča trga djelovala je napušteno, čak niti mačke ili neki pas lutalica nisu odabrali ovo mjesto da na njega zalutaju. Ni ljudi nije bilo, jer na ovaj otok je sada teško i dospjeti. Po brzim kolnicima koje su ga okružili, opleteni i ojačani sa šinama tramvaja, jurili su i tutnjali automobili i drndavi, zveketavi tramvaji, kao morski psi kružeći oko njega.

“Kako preći i zbog čega uopće preći sve te uzburkane, opasne ceste, da bi se dospjelo na taj pust otok?”

Ako se i nađe na njemu, ako i uspije bez posljedica preći opasan kružeći tok i dokopati se sigurnosti, što uopće ima tamo tražiti? Preći polagano preko tog turobnog mjesta, koracima ga premjeriti dijagonalno, potom pokušati hodati uz opasne rubove, ali od toga brzo pobjeći, skloniti se u pusto središte. I sa svakim korakom pomisliti na besmisao vlastitog poduhvata. Ovdje se nema ni gdje niti na što sjesti, na tom mjestu nema drugih ljudi i neće niti doći, ali tu se ne može biti niti osamljen. Na dvadesetak, tridesetak metara u krugu nema ničega a iza njegova ruba, magličasto komešanje boja sa nesnosnom bukom kreštavih automobila i zvonjavom tramvaja. To je pogled sa trga, i još iza kaosa boja i buke, u njegovoj izmaglici, na visokim zgradama robnih kuća i trgovačkih centara, koji ga okružuju, izranjaju divovske reklame sa automobilima koji po njima lako plove, a nakon njih, bljesne niz zubi blistavih i nesnosno bijelih, velikih kao vratnice, i takvi ogromni zagrizaju, kao kuća veliku jabuku. Ne ostaje ništa drugo već posve podignuti glavu, zabaciti je i tamo visoko gore, vidjeti tek tijesnu kružnicu musavo sivog neba.

Treba na nekom drugom mjestu podići glavu i pronaći neki drugi, širi komad neba.

……..

Napisano 2013, sedam godina prije kuge, objavljeno nedavno na Trećem programu, tako rekuć, noć prije njezinog izbijanja.