Možda smo pokusne generacije?
Presipani iz zdjelice u zdjelicu,
protresani u retortama,
promatrani nečim većim od oka,
svako zasebno
na kraju hvatan pincetom?

Ili možda:
nema intervencija?
Promjene se događaju same,
u skladu s planom?
Igla dijagrama polako ispisuje
predviđene cik-cak crtice?

Možda kao i inače kod nas ništa nije zanimljivo?
Kontrolni monitori rijetko se pale?
Samo kad je rat i to veći,
poneki let nad grudicom Zemljom,
ili pokusna putovanja od točke A do B?

A možda suprotno:
tamo uživaju samo u epizodama?
Evo mala djevojčica na velikom ekranu
prišiva si dugme na rukavu.
Senzori zvižde,
osoblje se okuplja.
Ah kakvo je to malo biće
sa srdašcem koje unutra kuca!
Kakva ljupka usredotočenost
na provlačenje konca!
Neko u zanosu viče:
Obavijestiti Šefa,
neka dođe i vidi svojim očima!

(Prev. Đurđica Čilić, 9. 3. ’20.)