Ako im je to bila namjera, uspjeli su: profesionalni, zapravo kvazi-političari hrvatskoga tipa, zatucani, uhljeboljubi, čankolizi partijskih gospodara uspjeli su prosječne ljude uvjeriti da su umjetnici paraziti, da žive na grbači prosječnog puka. Uspjeli su porezne obveznike odvratiti od činjenice da su upravo oni najžešće privijeni uz državnu sisu. Svi birokrati svih općina koje su rubno samoodržive, svi zastupnici, vijećnici, pročelnici, članovi kojekakvih odbora, vijeća, uprava, svi oni koji obilno neučinkoviti žive od daleko masnijih plaća no što su autorski honorari pali su u zaborav.

Samo neka pocrkamo mi koji parazitiramo, koji ne stvaramo ništa, nego samo “seremo” protiv države.

E, pa tim i takvima (kao što su ova dvojica mudraca koji su komentirali članak na tportalu) poručujem neka provedu jedan dan bez ikakve umjetnosti, neka pokušaju…. Ne znaju, neuki, da bi bez umjetnika naša država bila bez zastave, grba, bez himne. Da bez umjetnika ne bi bilo ni jezika koji je temeljna odrednica identiteta. Bez umjetnika ne bi znali kako su izgledali ti njihovi veliki djedovi i pradjedovi prije fotoaparata, ne bi imali uspomene sa svojih svadbi, krstitki, pogreba i koječega, ne bi bilo glazbe koju slušaju čak i kad misle da ne slušaju, ne bi im imao tko glazbeno pratiti njihove dive-cajke. Nogometna reprezentacija ne bi imala dresove, a ni oni ne bi imali što odjenuti. Ne bi bilo crkvi, ni vitraja, ni bista zbog kojih se već danima kolju po društvenim mrežama, ni relikvijara, ni oltara…

Bez umjetnosti bi svijet bio pusto, čamotno mjesto nastanjeno ljudima koji se rađaju samo da bi umrli, u međuvremenu žderali i vodili se idejom “u se-na se – poda se. Bez umjetnosti ne bi bilo ni nacionalnog identiteta, ako ćemo baš tako “daleko”. A mi kojima je umjetnost životni poziv, mi ionako zbog svoje ljubavi zapravo životarimo, gospodo draga.

Oni koji su u Saboru zaradili mirovine državu su sisali i sišu dalje daleko, daleko žešće. No, oni su časni. A mi, mi smo odvratni paraziti.