Zbog blizine s Italijom, i svakodnevne migracije, u Istri je situacija najozbiljnija, ali je pritom i najdiscipliniranija. Jučer cijeli dan na terenu, jedva da uopće viđam ljude po ulici. Apoteka je prazna,između mene i žene na zagrađenom pultu samo je gomila nalijepljenih linija, pulski Dom zdravlja također, oni koji su ušli uopće ne sjede, stoje široko odvojeni jedni od drugih, polovica ih nosi maske. Redovi ispred banke i policije, s novim režimom razmaka, protežu se duboko na ulicu.
U tvrtku koja zapošljava invalide ulazim s rukavicama, i pokrivenog lica, montažerki koja ima autoimunu bolest dobacujem tekst priloga s vrata, trudeći se pogoditi sredinu stola. Prvi put u životu snimam čovjeka koji govori kroz masku na licu. Brinemo se za ukućane, toliko je raznih rizičnih grupa. Sve oko nas odjednom je rizično, naša odjeća, cipele, na primjer. Svejedno je što na desetke puta sterilnom tekućinom brišem ruke, volan automobila, ključeve, mobitel. Jasno je da je to krajnje provizorno, i da se na posljetku moramo zaraziti, ali važno je da ublažimo krivulju. Taj trenutak treba odložiti koliko je god moguće, da se ne osveti onima na koje ćemo prenijeti bolest, do kojih nam je stalo. Mora biti dovoljno respiratora, valja održati nisku smrtnost, ne onu talijansku nego njemačku, manju od jedan posto.
Noćas je čovjek u samoizolaciji umro u Istri. To je sad, još dva sata prije rezultata uzroka smrti, moguće bombastično napuhavati. Činjenica je da je, kako bi kupio školjke za svoj restoran, otišao u Italiju. Da je nakon toga prijavio samoizolaciju, da je bio stariji od 70 godina, i da je kada je došla hitna pomoć odbio hospitalizaciju. Vrlo je vjerovatno da je umro prije nego ško bi ga ambulantna kola dovezla iz Brtonigle u Pulu, godinama je živio krajnje intenzivno, znao je da je prekršio pravila i proizveo problem. Jer se je držao nečeg što je vrijedilo do jučer, ali ne vrijedi od danas. Kada više nije nije poželjno kretati se, djelovati, raditi, nego je odjednom prihvatljivo sjediti, pustiti sve da propada, ne činiti ništa. To je takav strahovit pomak, da ga gotovo nitko psihološki ne može proizvesti u tjedan dana, ili dva, jer ljudi tako ne funkcioniraju. Treba im period prilagođavanja, ne mogu obrasce na kojima su odgojeni i s kojima su stopljeni samo tako svesti na paučinu, jer postoji haštag “ostanidoma”. Od toga se također umire, od savjesti, od kršenja pravila kojih do jučer nije bilo.
Istra ima svega 200 000 stanovnika. Mi poznajemo ove idiote od liječnika koji po cijenu života i smrti moraju skijati, pa su sad u karanteni. To nisu specijalno sportski tipovi, nego izgleda da su im malograđanski, turistički aranžmani bili veći od života. Što je najgore, to su dobri liječnici, ali su debili. U općoj histeriji, kako imati povjerenja u debile, kako ikad više pogledati u oči ljudima koji skijaju, usprkos svim medicinskim prognozama?

Svaka pandemija pomalo nalikuje na kugu. Malograđanština je kuga za sebe, a osobito je jeziva kad se infiltrira u egzaktne znanosti. Kada doktori, usred pandemije, krenu rušiti sve prepreke pred sobom, kako bi bjesomučno skijali, jer im to određuje društvenu poziciju. To je ozbiljan problem mentaliteta, i tu se ne može ništa.