Ništa se nije promijenilo.
Tijelo drhti kao što je drhtalo
prije i poslije osnivanja Rima,
u dvadesetom stoljeću prije i poslije Krista,
torture su iste kakve su bile, samo se zemlja smanjila
i što god da se zbiva, kao da je iza ćoška.

Ništa se nije promijenilo.
Samo se povećao broj ljudi,
uz stare grijehe pojavili su se novi,
stvarni, pripisani, prolazni i nikakvi,
ali krik kojim tijelo za njih odgovara,
bio je i bit će krik nevinosti
prema vječnoj skali i registru.

Ništa se nije promijenilo.
Možda tek maniri, ceremonije, plesovi.
Pokret ruku koje štite glavu
ipak je ostao isti.
Tijelo se grči, trza i izvija,
oboreno s nogu pada, savija koljena,
modri, otiče, slini, krvari.

Ništa se nije promijenilo.
Osim tokova rijeka,
rubova šuma, obala, pustinja i ledenjaka.
Sred tih pejzaža dušica leluja,
nestaje, vraća se, približava, udaljava,
sama sebi strana, neuhvatljiva,
čas sigurna, čas nesigurna u svoje postojanje,
dočim tijelo jest i jest i jest
i nema kamo.

(Prev. Đurđica Čilić 18. 3. ’20)