Kako vrijeme protječe, sve više sam nalik svom psu- dovoljna mi je zelena livada, rascvjetale krošnje i pjev ptica da osjetim radost. Moja pseća prijateljica i ja nalazimo čudnovate grančice u gustišu, nosimo ih doma, pa ih nakon pranja, dezinfekcije i sušenja pretvaram u gnjezdašca za drvene pisanice koje ću za Uskrs poklanjati najdražima. Sušim i cvjetove iz mog vrta, pa će pisanice iz doba Korone biti kolaž samotnih šetnji po trešnjevačkim strništima i sačuvanog proljeća koje je bujalo, neokrznuto pandemijom. Vraćajući se, pozdravljam dečke koji rade na obnovi kuće u susjedstvu. Kažu mi, nemaju gdje ni ruke oprati, kamoli dezinficirati, cijeli dan u prašini, i sretni dok još rade.

Danas je i Josipovo, prva godina od 1937. u kojoj na blagdan u mojoj župnoj crkvi sv. Josipa nema misnog slavlja. Ljudi dolaze u tišini, ne diraju ništa, paze da u crkvi nije više od 7-8 ljudi istovremeno, na udaljenosti od 2 metra. Tek kad jedni izađu, drugi uđu. Sjede u tišini i mole. Po povratku, postavila sam materijale i radne listiće na disk za moje učenike, odgovorila na mailove, i preslušala gradivo iz francuskog. Vješajući rublje, na balkonu s lijeve strane mog ugledam mladu susjedu pri istom poslu. Njihov pas Bobi je najdraži prijatelj za igru mojoj Marie, i dogovorile smo se se navečer izaći pred zgradu da, se psi malo istrče. “Hej, hoćemo se loptat malo ti i ja? Preko balkona?” – pita me Sanja. Začas smo našle malu lopticu, dezinficirale je i dodavale se 20 min, psi su kraj nas lajali čekajući da loptica padne, prolaznici ispod zgrade punih ruku vrećica pogledali su nas, malo začuđeno, i nastavili svojim putem. Jedna se žena nasmijala zvonko i rekla “Bravo cure, kak ste se samo sjetile!”

Sin od susjede Samije, s moje desne strane, donio je na balkon peglu i dva sata, pa ih rašarafio, i popravljao. Kaže, treba iskoristiti sunce na balkonu, a to ga smiruje. Prevela sam jedan francuski tekst i napisala zadaću, i već pada mrak. Spremam se ponovo gledati Kino Mediteran- dokumentarac “Blokada” N. Sljepčevića. Na terasi u zgradi preko puta, Nikola prebire po gitari. Kažu da je u izolaciji dosadno. U mom kvartu nikada. “Pa na kojim si ti drogama? Ovo ti je Trešnjevka! ” napisao je netko na servisnom ormariću kraj šetnice.