Piše: Biserka Drbohlav

Samuraji, ratnici feudalnog Japana poznati su na Zapadu ponajviše zahvaljujući veličanstvenim filmovima A. Kurosawe: Sedam samuraja, Krvavo prijestolje, Kagemusha, Ran… Međutim, manje je poznato da su postojale i samurajske ratnice, pod imenom Onna bugeisha. O njima nema veličanstvenih filmova, njih nema ni na stranicama povijesti.

Samuraji (bushi) nisu bili obični ratnici, nego vojno plemstvo i vladajuća politička kasta srednjevjekovnog i rano-novjekovnog Japana (12. -19. st.). Uz obrazovanost i vrhunske borilačke vještine – najviše koristeći kratki mač katanu – odlikovali su ih neustrašivost, odanost, samodisciplina i posvećenost kodeksu časti zvanom “Bushido” (Put ratnika). Sve te odlike odnosile su se i na žene samurajke, samo je njihov položaj u društvu bio znatno drugačiji.

Životna zadaća žena bila je briga za domaćinstvo, potomstvo i eventualno financije (u ugovorenim brakovima, bez mogućnosti rastave i ponovne udaje udovica). Ipak, nisu sve samo trčkarale po kući ljupkim užurbanim koračićima, u svilenim kimonima, savršeno našminkanog lica. Bilo je i onih koje su u tim kimonima trčale ili jahale s kopljem u ruci i tamanile neprijatelje.
Onna bugeisha je naziv za žene samurajske kaste koje su bile obučene u vojnim vještinama, slijedile Bushido kodeks, a u borbi najviše koristile naginatu, koplje sa zaobljenim mačem na vrhu, što im je olakšavalo okršaj s fizički krupnijim muškim protivnicima. Od njih se prvenstveno očekivalo da u odsutnosti muževa-ratnika brane svoje domaćinstvo, obitelj i čast, a neke su se i aktivno borile zajedno s muškim samurajima.

Kao uzor Onna bugeisha navodi se carica Jingu koja je, prema legendi, vladala u 3. st. kao regentica i osvojila “obećanu zemlju” na Korejskom poluotoku. Zbog uspješne vladavine – a možda i za “obrazloženje” kasnijih japanskih kolonijalnih apetita (aneksija Koreje 1910.) – ova carica-ratnica je prva žena prikazana na japanskoj novčanici (1881.) te na poštanskoj marki (1908.).

Od brojnih, većinom i neznanih, pripadnica Onna bugeisha najistaknutije su Tomoe Gozen, Hangaku Gozen i Nakano Takeko.
Tomoe Gozen (12. -13. st.) opisuju kao “izrazito lijepu, svijetle puti, duge kose i ljupkih crta lica”, ali “s mačem vrijednu kao tisuću ratnika”. Zato nije bila samo vojnik u bitkama, nego i vojskovođa; najvjerojatnije prvi ženski vojni zapovjednik u Japanu. Borila se u službi Minamota Yoshinake u Gempejskom ratu između klanova Minamoto i Taira – kojim započinje period šogunata i uspon samuraja – a potom i protiv njegova rođaka Yoritoma u bitki kod Awazua. Pred kraj te bitke, poražen od nadmoćnijeg protivnika, Yoshinaka je, kaže priča, naredio Tomoe da napusti bojno polje jer “bi bilo sramotno umrijeti sa ženom”… tek da se zna da je to ipak bio “muški svijet”.

U istom, ratovima ispunjenom vremenu živjele su i Hangaku Gozen – koja se borila na strani Taira klana i također uživala ugled generala vojske, i Hōjō Masako – najmoćnija žena pred-modernog Japana koja se zaredila nakon smrti muža Minamota Yoritoma, prvog šoguna, ali je imala odlučujući utjecaj na politiku, zbog čega je nazvana “šogun–redovnica” i smatra se jedinim, iako neformalnim, ženskim šogunom.

Stoljećima su samurajke branile svoje domove i sela, otvarale škole borilačkih vještina za žene i vojevale za premoć svojih klanova. Sve do mirnijeg, Edo razdoblja kada su samuraji sve manje ratnici, a sve više dio birokratskog aparata. Tada se mijenja i položaj japanske žene; umjesto neustrašivosti i požrtvovnosti, traže se samo poslušnost i skrb za potomstvo i dom.
Ipak, i u sutonu samurajskog doba – za vrijeme Bošinskog rata (1868./69.) između šogunatskih i carskih trupa, završno s bitkom kod Aizua, nakon čega slijedi ukidanje šogunata, samurajske vojske i Onna bugeisha – jedna se žena istaknula svojom hrabrošću: Nakano Takeko. Premda je imala svega 20ak godina, bila je vođa ženskog odreda (Aizu Joshitai) koji se borio uz samuraje protiv carske vojske. Smrtno ranjena na bojnom polju Aizua, tražila je od sestre da joj odrubi glavu i sahrani je kako ne bi postala neprijateljski trofej.
U istoj bitki, svojim su životima branile Aizuwakamatsu dvorac i samurajke Matsudaira Teru, Yamakawa Futaba i Yamamoto Yaeko (zvana “Bakumatsu Ivana Orleanska”) – koja je kasnije postala jedna od prvih aktivistkinja za prava žena u Japanu.

Sasvim je vjerojatno da je tijekom sedam stoljeća bilo puno više samurajskih ratnica nego što ih povijest spominje. To potvrđuju i novija arheološka iskapanja na tri japanska bojna polja koja su ustanovila da od ukupnog broja nađenih tijela otprilike trećinu čine ženska tijela – što navodi na zaključak da je sudjelovanje žena u samurajskim vojskama zapravo rijetko zabilježeno. A time se bitke, pobjede i ratna postignuća pripisuju samo muškarcima – jer je to “muški posao” – dok se ženama oduzimaju zasluge i briše ih se povijesti.

Međutim, žene samurajke zaslužuju duboki naklon ne samo zbog svojih vještina i neustrašivosti nego i zato što su živeći u izrazito patrijarhalnom društvu uspjele u povijest neporecivo utisnuti, makar samo u obrisima vidljivu, drugačiju sliku žene kao društvenog bića od one, i danas važeće, koja ženu predstavlja kao “ljepši” ali “slabiji spol”.