Jedno važno, meni osobito drago, “biografsko” mjesto odlazi s mape najljepših kota Podravine, pa vjerojatno i iz moga srca. Jezero DRNIĆ na Novom Virju, tako slično nekim divnim”vodenim očima” na američkom sjeverozapadu, pružalo mi je utjehu, odmor i nadahnuće u proteklim desetljećima. Vodila sam tamo prijatelje, ekologe, fotografe, suradnike. Ponajviše sebe samu, kad god mi je trebalo podići krila i osvježiti maštu. Danas smo otišli na odmor od virtualne škole i opustjelog grada. Čekalo nas je šokantno iznenađenje: rušenje velikog, dugačkog pojasa stare šume, koja je jezero okruživala, dajući mu romantičan izgled, šarm, boje, atmosferu, poetičnost.
Stabla su rušena hametice, vjerojatno po zakonu “sanitarne sječe”, i važećoj Gospodarskoj osnovi, no to zaista neću propitivati, niti bih imala šanse u razgovoru s Hrvatskim šumama, čiju “logiku” rušenja i uništavanja najboljega što posjeduemo nikada neću razumjeti.Na panjevima vidim da su zdrava, stamena debla, koja će se besumnje dobro prodati. Svojedobno je Francuska izrazila vrijednost zlatnih rezervi (između ostaloga) u kubicima hrasta koji su posjedovali. Ne vjerujem da je to Hrvatska ikad učinila. Nije bitno, zapravo pred tom slikom pustoši na krčevini, duh mi je posve klonuo. Naravno, to će se pošumiti ponovo, također po zakonu, samo ja nikada više na tom mjestu neću vidjeti uzraslih stabala ni njihovoga sklada, Za moju generaciju to je trenutak za nepovratno ZBOGOM šumi i jezeru Drnić.
Za mene je priča o jezeru zauvijek završena. O izletištu, turizmu, kotama koje su bile svetinja ekološkog pokreta. Neću više pisati o tome, niti mislim da se može išta učiniti. Pravit ću se, kao u svim bolnim gubitcima, da se to nije dogodilo meni, u mom zavičaju. I pamtit ću bolja vremena i bolje ljude, koji su šumu znali saditi, čuvati i voljeti na neki uzvišen način, dostojan struke i ljubavi za zavičaj.
radio gornji grad 
