Lutajući po strništima, onkraj uobičajenih, svakodnevnih ljudskih staza, družim se s nemirom u sebi. Onim nemirom koji stalno poziva van sebe, izvan nutrine, kojemu nije teško biti doma, teško je samo što se to mora. Takvi smo mi ljudi, dragovoljno ćemo često učiniti i više nego treba, onog trenutka kad to postane obaveza, počinje žuljati, mi smo baš tada išli, družili se, radili nešto drugo. Vratili svoje komforne zone, privid kontrole nad vlastitim životom koji nam nešto nevidljivo uzima. Relativno se dobro nosim s izolacijom, dani su mi ispunjeni e-nastavom, prijevodima, čitanjem, gledanjem filmova, sređivanjem ormara. Razmjenom riječi preko balkona i kolača pred vratima. Sve je to racionalizacija, a ja bih htjela prirodno pribivati u tom ritmu, prihvatiti, u središtu svog bića ograničenja izvana i biti usidrena u beskonačnom i neograničenom unutarnjem, pjevati s pticama, disati s drvećem.

U rano jutro, znam sjesti na položeno deblo dok se sunce penje, vježbati mindfullnes, osjećati svoj dah kako puni moje stanice životom, sprijateljiti se sa svojim nemirom. Ponekad mi doista uspije, ponekad doista osjetim kako udišem Sunce i rosu, a izdišem talog nakupljen u ladicama mojih misli. Dah je važan. Kršćanska hezihastika u ritmu disanja i otkucaja srca uči tajni najdubljeg pribivanja u tišini, usidrenosti u Ljubavi. Zen budizam će reći “Upoznaj svoj dah, i upoznat ćeš Boga”. Kako li samo misli bježe, otimaju se, lutaju, kako ih je teško smiriti i samo-disati. Biti jedno sa svime što živi, skladni dio prirode a ne suprotstavljeni prekrajač za svoje potrebe i zamisli.

Šetajući, osjećam rosu kako ublažava šuštanje trave i lišća pod mojim nogama i ostavlja vlažan trag na mojim cipelama. I daleko od ljudskih staza, nailazim na vrećice koje je vjetar dopuhao u podnožje stabala, jedna vijori visoko na grani, dok je novi vjetar ne otpuše. Vrećice ne dišu. Šuškaju, remeteći šumorenhe vjetra u krošnjama i disanje stabla. Čudan odbljesak s tla privuče mi pogled-u bršljanu, na kraju gustiša, odbačeno ogledalo u starinskoj, izblijedljeloj drvenoj rami odražava krošnje i nebo. Pružim ruku da ga uzmem, i kroz odraz neba i krošanja ugledam i svoje lice. Lice Čovječice, koja je znala trčati s vukovima, čije su kose vijorile s vjetrom, koja je pila s Izvora i bila nesputana. Disala je i živjela sa svime što živi, slobodno i skladno. Hoću li je, u samotnim danima, negdje u svojoj nutrini ponovo naći?