Ustavši negdje oko podneva, kako zbog tjelesne slabosti, tako i zbog zraka koji je ujutro hladniji, pa sliči više na početak zime nego na najavu proljeća, očetkao sam zube crnom Curprox četkicom na koju sam ravnomjerno nanio crnu pastu za zube s dodatkom ugljena, uredio se i pomolio, a onda sam otišao do hipodroma i napravio jedan pristojan broj krugova, s time da je moj frizijski konj 8 Bells kaskao što je moguće pažljivije i ugodno. Nakon toga prošetavši, malo sam si otpočinuo. Onda sam se namazao i okupao i mrvu prigrizao, pa uzeo u neke tragedije.

Da budem sasvim iskren, oćutio sam prolaznu zlovolju jer sam u ovoj zagorskoj pastorali samim svojim prisustvom izgledao kao malum omen, kao pojava crnog labuda u Podravini; tako se morao osjećati i onaj Krležin doktor koji se poduzeo životnog kič-projekta da skonča u vukojebini aliteracijskog imena Vučjak, i čim sam uvidio da moj život ima literarni, pače klasični pretekst, poskočio sam u ležaljci, otpio gutljaj čaja od jasmina, i veselo se počeo baviti Bardovim manirističkim uvodom u Romea i Đuliju.

OK, znam da niste čitali to djelo precioznog stila, ali jeste li se barem ikada zapitali a zašto su Romeo i Đulija celebrities?
OK, Shakespeare, ali… što tu ima tako tragičkog da nas taj par gotovo univerzalno predodređuje, tj. što se tu jednom tako u vremenu zbilo da se (za)uvijek na isti način zbiva?

Jeste li se pitali je li tragedija u tome što nije moglo biti drukčije, ili u tome što je moglo biti drukčije?
Jesu li Romeo i Đulija žrtve socijalnih okolnosti ili su zvijezde predodredile njihovu budućnost?

Recimo da je prvo, da malo pomognem, a da suvremenoj djevojci olakšam razumijevanje dileme, neka Đulia na tren bude l´jepa Fatma koja je poželjela žute dunje iz Stambola; evo dakle kako bi problem zvučao u tipičnom zagrebačkom noćnom klubu:

Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu.
I htjedoše da se uzmu,
dušmani im ne dadoše.

Dakle, ovdje imamo dvoje mladih i dušmane koji se protive njihovoj ljubavi, zadrte obitelji Montecchi i Capuleti: oci jeli kiselo grožđe, sinovima trnu zubi, i mladi ispaštaju zbog sukoba pređa. Jesu li, na koncu konca, Romeo i Đulija tragično skončali u suicidu zato jer su Capuleti i Montecchi? Jesu li Romeo i Đulija žrtve svojih imena? I, oprostite mi na pomisli dostojnoj tisuće mrtvaca, je li tragedija Romeo i Đulija – rasprava o univerzalijama?

Konačno, jesu li onda nasi tragični junaci nesretno skončali zato jer je moguće voljeti jedino u znakovima, što bi već najavilo konkurentsku temu predestiniranosti?

Možda je problem jedino u tome da su im nepovoljni horoskopski znaci, ako su već star-cross´d lovers?

Da čujemo i autora, sto Shakespeare kazuje:

That which we call a rose. By any other name would smell as sweet.
Romeo and Juliet (II, ii, 1-2)

Školsko je obrazloženje koncilijantno i stapa tumačenja u jedno: ljubavnici su prokleti od samoga poćetka (predestinacija, supralunarna sfera) no kao članovi zaraćenih familija (socijala, sublunarna sfera). Đulija obrazlaže Romeu da su imena artificijelna konvencija, a da ona voli osobu koja se preziva „Montecchi“, a ne ime Montecchi ili obitelj Montecchi. Romeo na to zaniječe ime oca (molio bih psihoanaliticare da mi ne broje svaku riječ) i izgovara čuvene riječi:

Call me but love, and I´ll be new baptized;

Sad, kad bih bio dovoljno dokon, mogao bih pozvati u pomoć Diva iz Ljubljane da nam istumači kršćansku ljubav:
Kristova odnosno kršćanska ljubav omogućuje pripadnicima Duha Svetoga – što se doživljava kao kršćanska zajednica – da u svom životu ulaskom u zajednicu otpočnu svoj drugi život. Na neki način omogućuje ponovno rođenje – nakon biološkog, ono drugo rođenje, preporod.

Zagledao sam se u jezero podno dvorca i pomislio:

produktivnijim mi se ipak čini apostrofirati spor između takozvanih deskriptivista i antideskriptivista oko pitanja na koji se način imena odnose prema stvarima. Jedan ovdašnji mislilac taj spor ovako opisuje:

“Oni prvi drže da je značenje neke riječi određeno svežnjom svojstava (cluster of properties) koja neko ime dovode u odnos s nekom stvari.“ Teza je antideskriptivista „da se riječ referira na neki objekt posredstvom akta prvotnog krštenja (primal baptism).“

Nanovo kršten Romeo prestaje biti što je bio po rođenju, postajući u novom životu „Đulijina ljubav“. Ali, ako i pod drugim imenom to sto zovemo ružom jednako slatko mirise, ne znači li to da su Romeo i Đulija, bez obzira na imena, s onu stranu porodične predestiniranosti – a part od onoga što im je po rodu narođeno – predodređeni za tragičan kraj?

Ako su imena samo arbitrarna konvencija, ako bi ruža jednako mirisala i pod drugim imenom, onda bi i Romeo i Đulija i pod drugim prezimenima jednako tragično skončali. I s drugim znacima njihov bi horoskop bio isti: star-cross´d lovers!

Tako sam ja to sebi istumačio, a kako je već bilo blizu druga ura po podnevu, pao mi je na pamet ručak i priča o njemu.

Moj divni prijatelj Jasenko Houra Jajo priča najbolje priče na svijetu: u stanju je cijelu noć prepričavati tako urnebesne anegdote s turneja svoga banda, ili tako urnebesno prepričava te anegdote, da je to nemoguće slušati samo nad stolom.

Jedna davnašnja, u ona vremena kad su televiori zujali i brujali a Jajo je zurio u ekran gledajući što priča ćelavi dekan, Kazalište je znalo otići na ribice u Jurišićevu. Zagrepčani znaju o kojoj birtiji pričam, ostalima ova priča i nije namjenjena. I, tamo je Bogović, punker iz Dubrave, prvi puta vidio lignje. Za Davorina lignje su bile prženi kolutići prepuni ulja.

Obrevši se na moru, prije neke svirke, Prljavo kazalište sjelo je na ručak u lokalni restoran. Članovi banda naručivali su tko je što htio, i Davorin Bogović je suvereno naručio – lignje. Jer, na moru su, lignje su iz mora, ergo, Sokrat je smrtan.

Je Sokrat, ali je ručak besmrtan, kao ona Posljednja večera:

konobar je donio jela, a među inima i tanjur na kojemu su se rumenile lignje sa žara.

Bogović gleda. Ne kuži. Svi ostali jedu i ne žele podići pogled. Znaju da ih Davorin gleda. Znaju da gleda i pogledom traži konobara, ali prave se da to ne znaju. Znaju da Davorin gleda uokrug i da je sve oko njega crno-bijeli svijet. Odjednom Bogović onim svojim hrapavim glasom zavapi:

– Konobar!

Pa ponovo, glasnije, ma non troppo:

– Kooonoobar!

Konobar prilazi. Bogović spaja kažiprst i palac u krug koji se u Indiji naziva gyan-mudra, a na Kvarneru naprosto oponaša kolutić, lignju kakva je konceptualno postojala u svijesti Davorina Bogovića, pjevača Prljavog kazališta, i podižući ruku s tako formiranim kolutićem, Davorin prozbori:

– Lignje sam rekel, liiiignje!