Piše: Bosiljko Domazet

Istraživanje kaže da su građani u posljednja tri tjedna na kupovinu hrane, piće i higijenskih proizvoda potrošili 300 milijuna kuna više nego u istom lanjskom razdoblju. Na vrhu je top liste sol koje je kupljeno triput više nego lani, slijede brašno, ulje, kvasac, dok je wc papir – na 31. mjestu liste. Sapun je na 20. mjestu, a ispred njega po kupljenim količinama su vino i žestoka pića. Također, prema tom istraživanju, prodaja ribljih delikatesa i depilatora svih vrsta doživjela je znatan pad u promatranom razdoblju. Danas sam u kvartovskom dućanu, odmah kod ulaza, vidio palete pune boca vina.

Moj prijatelj iz Like, objavio je zabrinut status na fejsbuku: što ako, uz ugostiteljske objekte zatvore i dućane, morat ćemo u lov, a ja doista ne znam gdje žive ti ćevapi.

Ribari su puno ulovili, jer je sezona, ne samo srdele. Na tržnicama je malo kupaca. Možda ćemo cijenu ribe spustiti i do 60 posto, kaže jedan od ribara, da nam ulov ne propada. To bi tek bila realna cijena, reče odnedavni penzioner, negdašnji ugledni profesor, prebirući ostatke na placu u natjecanju s golubovima.

U hrvatskim županijama, a ima ih 21 na manje od četiri milijuna stanovnika, zabrinuti za proračun. Preostaje im da, nakon ukidanja tih besmislenih tvorevina, svi zaposleni u njima nastave raditi u dostavi potrepština starijim građanima, a za minimalac od 3200 kuna. Jedini je problem što bi mogli krasti iz paketa.

Jedne dnevne novine imaju ‘hvalevrijednu’ akciju #ostajemdoma, svaki su dan pod tim sloganom fotografije poznatih osoba na njihovim stranicama. Također, objavljuju i razgovore s njima, tako da smo u prilici doznati i njihova imena, jer ispod pojedinačnih ili grupnih fotografija to ne piše. Na taj način smo suočeni s činjenicom koliko su naši vlastiti životi zanimljivi za razliku od njihova laprdanja o tome kako provode vrijeme u samoizolaciji. Pitam se gdje su fotografije onih koji svakodnevno moraju raditi i susretati nepoznate ljude na svojem poslu i pitati se je li koji od njih već nosilac virusa.

Neki ugostitelji su požurili s otkazima, često u dogovoru s radnicima, tako da oni ostvare bar neku naknadu na burzi rada. Time su pomogli širenju virusa, jer su prvih dana stotine ljudi stajale u redu da se prijave. Isto vrijedi i za službe izdavanja dokumenata. Pa gdje je ta digitalizacija, majkumuioca?

Strah proizvodi pristanak na neslobodu, ocjena je jednog mojeg znanca iz mladosti (njemu vjerojatno ne bi bilo drago da ga ovdje spomenem, pa neću) i napominje kako bi pretjerani pristup pandemiji kao problemu sigurnosti ugrozio svijet prava. Dodajem, na djelu je već tzv. ageizam, ugrožavanje prava starijih, sjetimo se i od ranije slučajeva starijih osoba koje pozivajući hitnu pomoć prvo dobiju pitanje ‘koliko imate godina’.