Tu vrijeme prođe i ostavi
Pečate vlage na pročelju.
Prođoše dani, svi vrtoglavi:
Migrene jutrom, noć u veselju.

I samo stablo, svjedok zbilje,
Stoji na kiši, na smrzavici.
Šumorom mekim glas odašilje
Plemenu svom na Medvednici.

Usred beton, dok krošnju svlači,
I listje biva rastrta stelja,
Čeka šetača koji će naći
U njemu dragog prijatelja.

Okvir za sliku, kutak za dušu-
Što se tu traži i što se nudi?
Kuća za pjesnika, gnijezdo za grmušu;
Grad u kom’ žive ptice i ljudi.

2016. (IZ ZBIRKE “SKOK U DALJ”)