Prvih je sedam dana izolacije prošlo relativno bezbolno, i bez trunke dosade. Danas sam, poslije uobičajene rane šetnje po strništima na kojima proljeće caruje u punom zamahu, prvi puta nakon 7 dana otišla do Trešnjevačkog placa. Zaprepastio me broj ljudi koji se tamo muvao, starijih koji su se natiskivali jedni na druge u redovima pred peradarnicama, ne pazeći na razmak.

Ljudi su prolazili, pipali voće, prodavači s maskama upozoravali da ne diraju, već vidno iznervirani. Kupila sam brzo salatu i mlijeko kod Veronike, i vratila se jer je osjećaj tog iracionalnog pokušaja “praviti se da se ništa opasno ne događa” zbilja neugodan. Dok po ulici ljudi ipak šetaju na udaljenosti, mnogi i s maskama, na placu kao da su drugi ljudi, u drugom filmu.

Poslijepodne, šetajući Marie, naišla sam na livadi samo na jednog šetača sa psom. Psi zavrtili repićem, krenuli jedan prema drugome, a dečko od kojih tridesetak, trgne svoga, vikne na njega, iako su imali lajne koje se produžuju i on i ja smo bili udaljeni više od tri metra. I kaže mi “Zar vi ne znate da moramo smanjiti kontakte? “ Ja rekoh da mi koliko vidim nismo u kontaktu, a psi ne prenose niti obolijevaju od ovog korona virusa pa ne vidim zašto se psi ne bi pozdravili. A on će” Pa ako sam ja doma pljunuo na svoga psa ili vi na svog, oni će se onjušiti i može ostati virus na njemu”. Rekoh da uopće ne poznam nekog tko pljuje na svoga psa, no ja svoga i tako pošpricam dezinfektorom za rane i prebrišem kad dođemo doma. ‘A on će “Vidite? “Zaključih da ništa ne vidim, a najmanje razum i produžih dalje.

Taj raspon od nehaja do unezvjerenosti je iznimno naporan. No, ni 100 m dalje, na ulici, čovjek ispred mene sočno je pljunuo na pod. Njemu sam rekla sve što i inače mislim o hračkanju na cesti, uz dodatak o virusu, nimalo ljubazno. Promrmljao je nešto i otišao. E, to je razlog zbog kojeg perem i dezinficiram potplate. Ne sjećam se kad sam zadnji put toliku hrpetinu veša opeglala, valjda od nelagode koju su susreti s ljudima i raspon od iracionalnog nehaja do panike izazvali u meni tijekom tog kratkog izlaska.

No, poslije, uz čaj od đumbira i štrudlu, otišla sam u virtualnu šetnju svjetskim muzejima, pa na Vimeu pogledala ZKM-ov “Čarobni brijeg” Thomasa Manna. Neki novi rituali, u kojima je poslijepodne rezervirano za kulturu. I to, ako hoću, može biti svako poslijepodne, a to je divno. Mislim da bi nam ova izolacija, bez svih tehnoloških mogućnosti, prije tridesetak godina bila znatno teža.

Čula sam se s prijateljima iz Slavonije i s otoka, i sa svojim francuskim šefom, čula da su svi zdravi i dobro i sad se posvećujem Murakamiju. Doista, nedostaju mi moji bliski ljudi. Oni koje susrećem, sa svojim iracionalnim rasponima, su mi previše. I dok je tako, neka nama karantene, i zbog higijene duha.