Jutros kad sam čula vijesti iz Zagreba, počela sam plakat. Od nemoći, nevjerice, umora.
Otišla prošetat do mora, na Čiovu sam, nigdi nikoga. Vratila se doma, malodušna i zabrinuta za prijatelje i rodbinu kojima se tlo ispod nogu trese više nego svima ostalima u Hrvatskoj. Do jutros sam se uspijevala nekako nasmijat, nasmijat i sebe i druge, ali sad više ne ide, moj obrambeni mehanizam je počeo zakazivati.
U nekom trenutku nisam više mogla podnit tišinu pa sam odvrnila radio na najjače. Sekundu kasnije sam plesala i glupirala se uz
“Balkanskom
ulicom
prolaziiim…”
Svjesna da sam vjerojatno pukla. I dalje se ne mogu nasmijat samoj sebi.
Na TV prizori BBB i vojska, daju sve od sebe. To mi je stoplilo srce. Ima nade, ima nade jer ima Čovjeka.
Potpuno pod dojmom, kažem materi, koja je cilo jutro bila čudno tiha, i ne sluteći da će ona uspit iz mene izvuć malo spasonosnog smija:
Vidi kako lipo BBB pomažu, svaka im čast!
Mater:
Ma, ma to su ti oni vidili od TORCIDE.
radio gornji grad 
