Prvog jutra nakon potresa, i uopće prvi put otkad traje samoizolacija, osjetila sam stvarnz, nepatvorenu sreću što mogu ostati doma, u stanu koji nije okrznut, u kojem je udobno i toplo, i mogu raditi toliko stvari, mirno i sigurno. Hodajući strništima, prolazim svakog dana pored doma pod krošnjom, jednog beskućnika kojeg čini stari madrac, rasklimana stolica, daska na drvetu umjesto krova. Kako da on ostane doma, u samoizolaciji? Kako su sad, u izolaciji, oni koji su morali napustiti svoje domove i smjestiti se u studentski dom, a osoba koju poznajem uz to je dobila i otkaz?
Doista, nikad nije bilo lakše i komotnije učiniti nešto toliko važno za sebe i društvo. A već me, prije potresa, počelo malo gušiti. Nakon onog buđenja uz potmulu tutnjavu iz tla, u zgradi koja pleše, i boravka na livadi s ljudima koji su spakirali najnužnije i uzeli dokumente, za slučaj da se ne možemo vratiti u stan, perspektiva mi se potpuno promijenila. Stojeći tako na Grbavici, našoj evakuacijskoj zoni u slučaju potresa, sjetila sam se i Bandića, GUP – a, i činjenice da nam, kad izađemo iz pandemije slijedi sjedenje pred bagerima jer on je našu zadnju zelenu, i evakuacijsku zonu odlučio uništiti, pogodovanjem privatnim investitorima i betonizacijom. Unatoč Zboru građana, prijavi USKOK-u, unatoč ovom potresu, on neće stati.
Jutros sam bila sretna što još imam stan, cijeli i neokrznut, što još imamo livadu na kojoj buja proljeće u punoj snazi. Danas sam šetala najdulje u ovih devet dana izolacije. Preko Grbavice, po strništima na kojima cvatu ljubice i prekriva ih bršljan, kroz park na Zagorskoj, preko pruge do ulice grada Maiza, po hranu za Marie. Prošla sam preko Trga Franje Tuđmana, na kojem su šatori spremni za evakuaciju, prema drugom pružnom prijelazu kod Zapadnog kolodvora, do Trga Sportova pa kući. Morala sam proći ulicama, šaputati svom gradu riječi utjehe. Zahvalna što još stoji, podno starog Griča brda, što je proljeće, pjevaju ptice, ja sam živa, nezaražena, što, iako skriveni u kućama, imamo jedni druge. I znam, danas, poslije svega, uistinu znam, da ćemo sve to prebroditi.