Voli Te Tvoj Zagreb malena

U svetoj tišini
dok drhti tlo, još jednom, pa još jednom
večeras,
i kažu spuštaju se pahulje nad Dubrovnikom,
i gore plamenovi dalmatinskim otocima,
još jednom je zanijemio naš grad. Srce grada.
Našeg grada.
Jer, ovaj je svijet napustila duša jedne djevojčice.
Otišla je, tišinom, s pahuljama.
I pošla, nekamo kamo nam nije dato da znamo. Ne još.
Zapalili bismo lućice i stavili u prozore ali ne možemo jer nesmijemo.
Zanijemili smo.
Nije nam više važna niti snaga potresa niti upornost virusa koji kovitla ovim svijetom, kroz zrak.
U srcu nam je slika, jedne djevojčice koju nismo poznavali.
Bar ne, večna nas.
Mogao je na Njenom mjestu biti bilo tko, netko,mi, netko naš.
Ali, nije u nama zanijemila ta tišina strahova zbog nas.
Zanijemila je tišina naših srca sa srcem kojem ne znamo što reći.
Jednom bilo bi to srce mlade žene. I voljela bi ovaj grad.
Sjećala bi se ovog vremena korona i potresa i snjegova Dubrovnika i plamenova dalmatinskih otoka i pričala bi o tome kao o vremenu iza sebe.To neko koje je prošlo nalik, neopisivo loše režiranom filmu katastrofe. I smijala bi se, jednog dana.
Svemu, iza sebe.
Iza nas.
Spuštaju se tiho pahulje gradom iz davnina, i gore plamenovi dalmatinskih otoka, loptaju nebom nevidljive minijaturne ručne bombe pivskog imena
dok šuti naš grad,
šuti, zaista tiho a tako jako i tako snažno, da nas boli.
Nevidljivi jedni drugima,
bez dodira,
bez osjećaja dodira topline drugog ljudskog bića,
ostajemo nijemi,
sami a zajedno,
u toliko emocija,
zbog još jednog anđela.
Sjajit će Njena zvijezda nad našim gradom
I postat će vila mitskog imena,
veličanstvenog sjaja
našeg sazvježđa.
Sjećat će nas uvijek na ovo vrijeme,
tamo jednom
kada sve ovo prođe
i kada procvjetaju naša nova proljeća.
Voli Te Tvoj Zagreb,
malena