Piše: Bosiljko Domazet

Zagreb, potres, da. Onaj u Banjaluci dogodio se u nedjelju i ponedjeljak, 26. i 27. 10. 1969. godine. Naravno, sjećam se tih dana, ali druge činjenice i brojke danas pronalazim na ‘interpletu’. Kad se dogodio ovaj zagrebački, bljesnulo je u tijelu, sve se vratilo i pomiješalo, riječi su krhke za opis temeljnoga straha, najzad, kao i tijelo, neka kemija unutra vuče prema ništavilu. Onda sam pomiješao mercalije i richtere, na tren je možda izgledao kao da se hvalim usporedbama. Ni slučajno, iako me frend zbog toga prozvao, već samo nevoljko priznanje vlastitog straha i onoga, što je drugi frend ispravno zamijetio, danas se to naziva PTSP. Unutra je, u nama u duši zapravo, jer, primijetit će dr. H. C. Zabludovsky, tijelo je najbolja kuća.

Isti interplet veli da je Mercallijeva ljestvica razvijena 1902. godine, a  Richterova ljestvica uspostavljena 1935. godine. Danas, na banjalučkom trgu još uvijek stoji javni sat koji se zaustavio tog 27. 10. 1969. u 9.11 sati. Zabilježene ja i zanimljivost iz tamošnjeg hotela „Palas“, teško je oštećen u zemljotresu, sve sobe uništene, osim one s brojem 113. Njezin ključ predali su Titu kada je posjetio Banjaluku. Kasnije, na moj rođendan, 10. studenoga, više od 8 tisuća učenika i gotovo 500 učitelja, nastavnika i profesora evakuirano je u druge gradove Jugoslavije. Tako sam školsku godinu završio u hotelu „Đuro Salaj“ u Gradcu na moru gdje su bili smješteni učenici škole „Zmaj Jova Jovanović“. Osim što je hotel i danas neprivatiziran i napušten, nisam naučio sklanjati ime tog mjesta.

Otkad se na fejsbuku pojavio taj ‘Centar za izvanredne situacije’ učinilo mi se dobrim što sudjelujem kod špijuna svih špijuna Šećerbega. Možeš poslati poruku drugima i pitati ih kako su, možeš i sam objaviti da si dobro i čak ponuditi pomoć. Jedino pomalo baca u afan ono već odavno uvriježeno pitanje ‘jeste dobro’, a da ne zborim o onome kad ti netko na kraju mejla napiše ‘lijep pozdrav’ ili još skraćeno LP. Long Play, valjda ćemo izdurati i te tektonske ploče.

Jedna od ‘veselijih’ kružnih (da ne velim kužnih) stvari na mrežama, osim onih kvizova ‘kako ću izgledati za 100 godina’ ili ‘tko sam zapravo’ je ova o ‘otključavanju’ Facebooka: “Dobar dan… i ja sam to učinila. Aktivirala sam blokirane objave… Zanima me, gdje su svi moji prijatelji? Tužno je imati 1519 prijatelja, a samo 23 mogu vidjeti moje objave. Ovaj post sam ignorirala ranije jer nisam mislila da djeluje. Uspijeva! Dobila sam puno novosti. Gledam objave ljudi koje nisam vidjela godinama.“ I tako dalje i bliže. Pa, drugarice i drugovi, uvaženo pučanstvo, što će nam to dubinsko pronalaženje poruka još i onih koji nam se i nisu javljali godinama. Možda je jednako zamorno ono ranije s rezultatima testova, ili pak sponzorirane objave koje vas zaspu, jer prijatelji odjednom stisnu da im se sviđa neki proizvod koji ni vi ni oni vjerojatno nećete kupiti. K tome i oni sveznajući autori recepata i dugih videa o tome kako neka stvar radi. Ne fercera mi to nikako, tu fali neki hepek.

Zvijezda jednih dnevnih novina (čuj, zvijezda, pogotovo u tim novinama) Igor Rudan pozabavio se geometrijskom progresijom širenja koronavirusa. Treba se samo sjetiti što je zborio na početku, u svim medijima da nema panike, smrtnost je zanemariva, ima podatke iz Kine. Tako me podsjeća moja dobra prijateljica i kaže „nek’ se pokrije ušima i ide na škotske vrištine zečevima držati lekcije“. Još dodaje „nije se ni uspricao“. Dobar tipfeler, ili već se ‘ušpricao’.  Barem mi je tipfeler fora, dodala je na tu moju konstataciju, na što joj rekoh da ću to iskoristiti u ‘dnevniku pisanom noću’. Sad smo nas dvoje već u raspravi o autorskim pravima pod egidom #sjedidoma.

Neki su bijednici na bogomolju, zagrebačku džamiju, ispisali uvredljive grafite. O da, znaju što čine i nema im pomoći nikakve, nekmoli oprosta.

Asterix i Obelix, kao i svi Gali, najviše su se bojali da im se nebo ne sruči na glavu, iako su u svim drugim prilikama bili neizmjerno hrabri. Mi se bojimo zemlje, jer smo zaboravili brati imelu i drugo bilje pa nemamo čarobni napitak.