Znao sam nedugo nakon što sam zateturao na hrpu kamenja, daski i stakla: u prvom planu moje buduće slike bit će žena koja je u autobus ušla u trenutku mog slikarskog dvoumljenja. Čitava dotadašnja vožnja prolazila mi je u praćenju otoka i oblaka koji odmiču pa sam se pitao kako ih najbolje dati u pokretu, koju tehniku koristiti.  Ta žena, koja je ušla na trećoj stanici, skrenula mi je pažnju i s otoka i s oblaka i s ulja i s akvarela. Njena uznemirenost i kontrolirana sporost, kao da pazi da nešto važno ne promakne, bili su jači od ubrzanog kretanja ljepote s druge strane prozorskog stakla. Sjela je, skinula naočale, usporeno ih spremila u futrolu, precizno, karticu spremila u novčanik, usredotočeno, i potom napeto pogledom tražila kut iz kojeg će najbolje gledati prema van. Meni je bila okrenuta poluprofilom, omotana šutnjom. Kasnije mi je pričala i o sebi i o svojim uobičajenim vožnjama i o ovoj vožnji kojom otvaram priču.*

Sjedila je uvijek u smjeru kretanja busa. Već na ulasku, prije provjere kartice, jednim bi okom gledala aparat kraj vozača, drugim bi okom prelijetala po praznim sjedalima, onda hitro zauzela najbolje raspoloživo mjesto, namjestila skute i torbu, poravnala okvir sunčanih naočala što su, crne, skrivale konačno zadovoljan pogled. Vožnja kojoj sam ja svjedok morala je, međutim, biti drugačija. Odmah je znala da što prije mora skinuti naočale, odmah je znala da će vožnja za nju biti beskrajna muka: mjesta u smjeru kretanja busa bila su zauzeta, a previše je umorna da bi stajala na nogama. Sjedit će, razmišljala je, uvrnuto, iskrivljeno, pobrkano, naopačke… To nije vožnja koja te vodi naprijed, to je vožnja nedolaska, toliko je snažan dojam napuštanja, nestajanja, vrtoglavo zgrada proguta zgradu, stablo proguta stablo, oblak proguta oblak, sve biva progutano u neko duboko grotlo, čuje grcanje pod kotačima, bus nastavlja preko progutanog, valjda će je ipak odvesti kući, ali ne, ona ne prepoznaje – iz ovog smjera – svoju stanicu, mjesto iskrcavanja i dolaska, i ne izlazi. Dolaska, dakle, zaista nema, ona nastavlja vožnju i mora čekati da se zatvori puni krug autobusne linije, da se bus okrene u smjeru polazne stanice.

Na okretištu se čeka deset minuta, dovoljno da vozač ode popiti kavu i da ona razmisli  o svojoj opsesiji izvrnutog sjedenja.

Zašto je uvijek tako? Zašto uvijek treba naći „pravo“ mjesto? Ako treba na kavu, onda se traži mjesto nasuprot vratima, okrenutost prema van ne dolazi u obzir. Ako treba birati kat, onda to mora biti – dolje. Osjećaj brže mogućnosti izlaza? Sigurniji bijeg? Je li ona paničar? Paranoik? Je li to vječiti strah da će se nešto loše dogoditi?

Ma nisam paničar, realna sam, okolnosti su takve, želim sigurnost da u svakom trenutku mogu naglo otići kako ne bih zakasnila kući, vodi žena svoj unutarnji monolog. Ne smije ona ostaviti supruga da čeka dugo, nikad se ne zna kako bi to završilo. Ovo što se sada dogodilo, to da nije prepoznala svoju stanicu, da nije izašla iz busa, to je nedopustivo, to se nikad više ne smije dogoditi. Sad suprug osluškuje svaki šušanj: evo je, evo je, evo je. A tu je i hrčak, morala je misliti i na njega. Što radi sada u svom kavezu? Nije stigla prije odlaska ni pripremiti mu vodu ni napuniti zdjelicu hranom. Slaba je utjeha što mu je priuštila šarenu drvenu kućicu s minijaturnim stubama koji čine njegov mali svijet zanimljivim, kad nije organizirala vrijeme tako da priprema hrane ne može doći u pitanje. I sad je on vjerojatno izašao iz kućice i bjesomučno vrti točak u krug, a onda skače u piljevinu i kopa, kopa, kopa, a piljevina leti, leti, leti… pa opet točak u krug, u krug, u krug… Pa dobro, ajde, neka hrčak malo histerizira, preživjet će i zaboraviti, ali suprug… Mnogo toga više ne zna, ali vrijeme njene odsutnosti uvijek mjeri točno: zakasnila si pet minuta, zakasnila si petnaest…

Najednom se pod kotačima začuo silovit tutanj đavoljih kopita, tlo se pomaknulo kao raspolućeno, ono je grotlo vrisnulo pa zahroptalo predsmrtnim hropcem, autobus se zatresao u svim smjerovima, poskakivao do neba i natrag, lebdio, padao, opet lebdio, odozgo je udaralo kamenje i kotrljalo se niz limeni krov do nemoćnih guma, ukotvilo ih u nekretanje, zatrpalo do raspucanih prozora prema kojima su letjeli gusti oblaci crne prašine, onda je sve vanjsko utihnulo u osupnutosti i umirilo se u smrtnoj tišini. Autobusom su se prolomili vriskovi: potres, ljudi, ovo je potres…

Porazbijali smo do kraja zamagljena prozorska okna, dopustili staklenim česticama da se prospu po nezaštićenim nam licima i izašli u sivu prašnjavu pustoš. Autobusna stanica na kojoj smo se zaustavili nalazila se na dionici ceste okružene niskim građevinama koje je potres razorio do temelja i sav materijal njihove tvarnosti našao se na cesti tvoreći hrpe koje su okružile autobus ne dajući mu da se izvrne. Iz relativne udaljenosti zjapile su duplje nebodera.

-Apokalipsa – kotrljao se moj glas prema ženi koju sam promatrao već u autobusu.

-Apokalipsa… – drhtala je – svi ti jadni ljudi, naš vozač, tako najednom…

-Što je moguće napraviti – pitao sam i nju i sebe.

-Kako odavde – pitala je ona tragajući pogledom za skrivenim putovima kroz pustoš.

Ostali su putnici ili plakali ili sjedili na isturenom kamenu ili trčali do određenih točaka da oslušnu čuju li se kakvi glasovi. Pomoć, treba nam pomoć, dovikivali su jedan drugome. Mobiteli su išli od ruke do ruke i letjeli zrakom crni. Crno na sivoj podlozi. Crno kao boja nade, uvrnuta perspektiva.

– Zovi ponovo – čuo se glas.

-Nema signala, jesi me čuo?

-Pošalji sms.

-Isuse, koji luđak! Pa nema signala, govorim ti…

Netko je tresnuo mobitelom o kamen i potom ga gnječio prašnjavom cipelom. Crnu nemilosrdnu stvar usred crne stvarnosti.

Nervoza. Bespomoćnost. Klonulost.

-Sjednimo i razmislimo – rekao sam ženi koja je i dalje stajala u skamenjenom položaju tražeći izlaz.

-Primijetio sam da ste u strahu bili i prije potresa – nastojao sam potaknuti razgovor.

-Imam bolesnog muža… dementnog… pa se uvijek kad izađem plašim da neću na vrijeme natrag. Stalno čekam gore od gorega i eto, dogodilo se. Moram nekako k njemu…

-Pričekajmo pomoć, budimo strpljivi. Pričajte mi, bit će vam lakše.

Petljala je malo po mobitelu, a onda mi je govorila kako je imala osjećaj da će nešto spriječiti njen povratak kući, kako se sada pita je li i suprug imao osjećaj njenog nedolaska, da li mu se svakom minutom činilo da mogućnost dolaska sve sigurnije nestaje. Je li se dogodila posljednja misao? Je li bila: evo je? Evo je, evo je, evo je.

Žena ne kaže: možda je poginuo, govori o posljednjoj misli kao nečem udaljenom od smrti, ali pogled objašnjava neizrečeno. Umirujem njene strepnje i ona se otkriva sve više:

-Maleni hrčak i bolesni muž bespomoćni čekaju, osluškuju, strepe. S tim mislima sam izlazila iz kuće svakodnevno, sad mi se ono moje, svakidašnje, čini tako malo, sad se osjećam kao da sam dozvala katastrofu, kao da sam kriva za sve živote nestale pod ovim kamenom i ciglama.

*

Crtež, napravit ću crtež. Njen portret treba napraviti ugljenom. I ruševine  treba dočarati ugljenom. Radi nijansi. Radi sjena. Crtež ugljenom dočarat će prazninu koja je nastala nakon punine. Bit će to razmrvljenost koja ima tek toliko kohezivne snage da zadržava drhtave konture nestaloga. Neboderi u kojima se do jučer igralo, pjevalo, voljelo rušit će se ispražnjeni od života. To se mora osjetiti, baš to: života nema, a bio je tu. Taj, zadnji plan crteža, bit će u magli i širit će se u beskraj. U srednjem planu ispred ruševina će trčati ljudi. Mrvice ugljena na istom tijelu naginjat će se desno i lijevo u bezglavoj jurnjavi. Siluete u panici.

U prvom planu obrisi će biti crnji, intenzivniji, oštriji, koliko to ugljenom može biti. Obrisi žene zaustavljene u nepomičnosti. Položaj glave ne bi trebao biti ni profil ni anfas, treba biti poluokret. Vidjet će se samo jedno oko i pogled koji traži nešto iza sebe. Nešto što vreba. Veliko oko uokvireno najtamnijom nijansom crne imat će istaknutu zjenicu, crnu točku u kojoj su koncentrirani strah i krivnja. Zbijeni, zgusnuti, zgrušani.

Crtež ugljenom, kao u magli. Prah i nestajanje. U središtu svega dominirajuća crna točka.

(Zbornik Gornjogradskog književnog festivala)