Naime, pitanje je – čime se može opravdati sprječavanje svakog pojedinog zastupnika, kao predstavnika naroda, da sudjeluje u raspravi i bude prisutan u svakom trenutku u tom glavnom tijelu vlasti u Hrvatskoj?

Ako je ograničenje uvedeno zbog toga da se održi razmak među zastupnicima, taj razlog nije uvjerljiv. U Zagrebu ima dvorana koje bi mogle osigurati da svi zastupnici budu na velikoj razdaljini jedan od drugoga, npr. Koncertna dvorana Lisinski, ili – ako ju je oštetio potres – neka druga (npr. u NSK ili sl.)

Ako je razlog u tome što je uvedena zabrana okupljanja, Hrvatski sabor kao najviše tijelo vlasti ima u svakom trenutku mogućnost da je ukine ili na sebe ne primijeni. Nitko nije iznad Sabora.

Sabor je, naime, i dalje izraz narodnog suvereniteta, pa ne smije biti podređen nekom kriznom štabu ili ikome drugome. Drugim riječima, nikakve odluke epidemiologa, sigurnosnih stručnjaka i dr. nisu iznad volje i pozicije Hrvatskog sabora – sve dok nema izvanrednog stanja (u kojem slučaju veliku ulogu preuzima ponovno ne krizni štab, nego predsjednik Republike kao oličenje narodne volje).

Svaka čast svim tim operativnim tijelima, ali mi smo demokratska zemlja, u kojoj Sabor ne smije ograničavati svoje funkcije, nego ih održati makar i u najtežim uvjetima.