Kulisama je Potemkin

laž htio uvriježiti u stvarnost,

dopasti se carici čije ime prvi snijeg sluti,

koja je europejske pudrijere

prenijela preko uralskih vrleti.

Miljenik Grigorij nije bio ništa manje lukav

od onih koje kulisama se kite

za divljenje,

možda čak i ljubav obmanjenu, kratkotrajnu,

onih koje ne sumnjaju

u scenografiju uvijek izigranu

vremenom brzonogim

koje u bisagama starost nosi,

koje se korotama i pošastima razbacuje

svetonikolski,

pa se svučemo do sebe,

do onog što jesmo iznutra,

do ljepote ili praznine,

do sladora svih tuga što smo ih u čipke isprepleli,

u čarape tople

za noge modre od koračanja

kroza sve što smo preživjeti mogli.

Pa stanemo u čudu

pred zrcalom pedantno posijanih zlovremena

i raznježeni si velimo

kako je snaga kojoj se nismo ni nadali

gromoglasnija od straha

koji nam se baca u prozore.