Gotovo  pola stoljeća na duhovnim  prostorima našeg jezika kao i na prostorima  drugih jezika, osluškuje se i sluša, živi i doživljava, kaziva i pjeva  poetska riječ  velikog  pjesnika Enesa Kiševića .Tridesetak knjiga poezije, prevođen na dvadeset svjetskih jezika  uvršten u mnoge antologije, njegov golemi stvaralački opus nedavno je okrunjen i  posebnom zbirkom tekstova koje su o ovom bošnjačko-hrvatskom i svjetskom pjesniku u nekoliko zadnjih decenija ispisali  brojni književnici, intelektualci i filozofi. Knjigu sabranih tekstova  pod naslovom „Kišević – pjesnik vjere u poetsku objavu“ uredio je prof.dr.sc. Sead Alić u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednic e  za grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Od strane uvaženih autora njegova poezija sagledana je iz gotovo svih  misaono duhovnih smjerova i kuteva. Estetskih i etičkih , antropoloških i kozmoloških te jezičnih i semantičkih motrišta. Iskreno i  argumentirano,pojašnjena je fenomenologija njegove pjesničke popularnosti koju prati i medijsko-scenska nazočnost  koja nimalo ne oduzima snagu njegove istinske poetske objave.

Trideset knjiga poezije, okrunjene spomenutom knjigom , brojni prijevodi i nastpi i kazivanja poezije čine duhovno-intelektualnu i poetsku pojavu Enese Kiševića  iznimno važnom kako po tematskoj širini tako i po mito-poetskoj  misaonoj  dubini . Bilo koji fenomen ovog našeg prolaznog vremeno-prostornog svijeta  i života dozvan  u njegov stih postaje uzbudljiva duhovna smjernica za ono vječno i neprolazno i time za svakoga dostupno okno vječnosti  kroz koje osmatramo beskraj naše vlastite duše. Njegova poezija i  kazivanje može se služiti scenom ali nije teatralno, može se posredovati medijima ali nije medijski površno. Ono  plijeni i osvaja jednako moćno , kako u tvorničkim halama tako  i na svjetskim scenama. Jasno se vidi i snažno osjeća kako se njegov duh nije eskapistički sklonio u zavjetrini neke lijepe strofe ili dopadljive geste te se tako se zaštitio od nesreće, zla i mržnje koje je povijesno i u sadašnjosti  pritiskalo i ranjavalo  ljude i zajednice ovih prostora  . Stoga nimalo patetično ne zvuči epitet pjesnika koji je pobjedio rat i mržnju i pokazao kako istina i ljepota kojima ljudski duh teži svom kozmičkom iskonu ne mogu biti razoreni ludilom rata i mržnje. Čitajući njegovu ratnu liriku osjećamo na neki poseban katarzični način kako  upravo ti stihovi  sa težinom  kamenog stećka  pritišće našu  savjest  te istovremeno lakoćom milozvučnog i melankoličnog sevdaha uzdiže našu misao  u više dimenzije postojanja. Doista se osjeća kako bi upravo takva poezija uspjela sakupiti  razasute krhotine slomljenih svjetova   i povratiti vjeru u smisao postojanja ljudskih osoba , njegovih zajednica i njegovih kultura, bolje i uvjerljivije od , ma kako učeno sročenih, doktrina i koncepcija. Začuđenost njegovog duha pred tajanstvenom ljepotom prirode , istinske supstancijske punine svijeta, božanskog misterija  koji zauvijek spašava smisao nešeg  tegobnog postojanja i pobjeđuje zlo na izvorištu naših vlastitih pogrešno življenih sloboda, može jednako odjeknuti u kulturološki različitim prostorima. Sve ljudsko je važno i sve ima smisao, sve ljudske zajednice vrijedne su i važne u krugu postojanja. Čak i nasumično otvorene stranice otkrivaju planetičnost  njegove riječi iz koje odzvanja mudrost istoka, toplina juga , čistoća sjevera i zaigranost zapada. Naslutiti je lako, kako ljepotu perzijske, pjesničke i filozofske baštine,tako i toplinu slavenske duše od dalekog azijskog istoka  preko širokih ravnica rusofonskih zemalja , tajanstvenu ljepotu i značaj bosanskih brda i antropološku veličinu malenih hrvatskih otoka. Da bi se još bolje iskazala širina i dubina Enesovog mito-poetskog zamaha, poslužit ću se samo dijelom stiha još jednog velikog pjesnika sa ovih prostora Veselka Koromana i njegove mito-poetske i pjesničke proročke objave kojom počinje svoju pjesmu“ Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge. Naroda što ima višu a plemenitu moć,…“ Ako će ikada u budućnosti doći vrijeme planetarnog blagog Naroda s velikim slovom i još većom dušom  koji će izmiriti i u ljepoti  uskladiti sve svoje različitosti onda  taj blagi Narod već sada ima svojeg ponajboljeg pjesnika i glasnika u Enesu Kiševiću. Da imamo razloga u to vjerovati i nadati se da ima ljudi koji bi mogli izgraditi tu blagost, ljepotu i svjetlinu  uvjera nas Enesova pjesma „Ima Ljudi“ iz novije zbirke poezije“Jutarnji mrak“

IMA LJUDI

Ne može se reći:Nema ljudi.
To je kao da veliš nema nade.
I među mrtvima ima ljudi.
Ima ljudi jačih od riječi,
Jačih od zlata                     
jačih od mržnje.
jačih od svojeg srca.
Samo se ti ljudi ne vide.

Nemoj govoriti : Nema ljudi.
I među mrtvima ima ljudi.
Još uvijek ima ljudi
slabih na dobrotu,
gorkih na nepravdu.
Ljudi jačih od svojeg imena,
jačih od svoje vjere. 

Kako možešreći:Nema ljudi.
Ima ljudi
Još uvijek na svijetu
ima ljudi.
Ljudi punih stida.
Samo se ti ljudi  na čuju
u  našem glasu.
Ni svjetlost se ne čuje.
A svijetli. 

Eto  tako piše i kazuje Enes Kišević pjesnik vjere u poetsku objavu, pjesnik svjetla, blagosti i ljepote.