Nepravedni, nedobrodošli i krivovremeni protuvirusni zatvor nikako nije u sinergiji s nama i proljećem. Ustajali zrak iz soba gotovo sa zahvalnošću hrli kroz zavjese u otvoreni prostor. A mi na mukama, po zakonima i propisima, sjeli u izolirano vozilo pa se odvezli iz potencijalno i socijalno opasne stambene sredine, sve do mjesta okruženog šumom, na sigurni kilometar od zadnje kuće, u području za koje nam još uvijek ne treba propusnica. S mehaničkim zvukom centralnog zaključavanja kao oproštajem od civilizacije uranjamo u prosunčano raslinje.

Proljetna šuma opravdava svaki korak, časti nas kloparanjem djetlića po beskrvnoj grani, te uz njegov ritam, zborom nevidljivih krilatih šumskih stanovnika. Ne prepoznajemo sitne cvrkutavce, jedino divlji golub dominira svojim grlenim zanovijetanjem negdje u golim krošnjama, predaleko od pogleda. No šuma i oku ima što pokazati. Glogovi su razlistali i ustobočili cvjetne pupoljke prema svjetlu. Kroz koji dan će pozdraviti sunce. Grabovi su se nakitili listićima, još smežuranim od tijesnih pupova u kojima su proveli zimu. Uz zatravljeni, dugo nekorišteni šumski put dominiraju bukve, svih uzrasta. Divovske stare majke još ne vjeruju proljeću. Njihovi zašiljeni pupovi su još čvrsto umotani poput minijaturnih smeđih cigara. Tamo gdje bukva nedostaje, osvijetljen je proplanak na kojem jednogodišnji bukvin nasad čini minijaturni šumarak, do koljena visok. Potoci od zadnjih kiša utisnuli su krivudave pukotine u šumski humus i ilovaču. Oko tih vlažnih otvorenih žila, pod sunčanom stražom prostor dijele žute i bijele šumarice te ljubičasti stručci šupaljke. Mlječika kao da ne voli rahlu zemlju pa si je našla mjesto nasred ugaženog puta.

Na jednom križanju neka teška mehanizacija utisnula je blatna korita u kojima je voda pružila život malim bićima. Smeđa žaba instinktivno mijenja poziciju uplašena našom sjenkom te pronalazi sklonište negdje na dnu. U toj dubokoj lokvi veliki grozdovi jaja čekaju još koji temperaturni stupanj da iznjedre novu generaciju punoglavaca. U drugoj lokvi razlijeće se jato nekakvih ličinki nalik na male ribice i primiruje se na blatnom dnu. Jedan potopljeni list se pomakne. Ispod njega izmili kao kažiprst velik gušter boje mulja i plivajući izabere sigurnije sklonište – beba onog lijenog crnožutog šumskog daždevnjaka. Tamo gdje vode nema, blatni otisci papaka kraj svježe oguljenog gloga otkrivaju noćni život visoke divljači.

Priroda ovdje uživa u proljeću, a i mi u njoj, na kilometarskoj socijalnoj distanci. Nismo sreli ni jednu živu ljudsku dušu. Tek udaljeni zvukovi nekog vozila koji su se povremeno pojavili odbijajući se šumovitim klancima i usjecima, dokazivali su kako nismo sami na svijetu. A tragovi ljudskog prisustva su ipak u šumi kraj puteva neminovni i neizbrisivi. Poput opakog nezaustavljivog virusa, čovjek uvijek pronađe načina pokazati svoju nedoraslost prirodi. Od svih otpada koje sam ovjekovječio, jedna je fotografija upravo žalosna, jer pokazuje sve simptome ove infekcije. Panj od metar promjera ostao je bez svoje stoljetne nadgradnje, nenadomješten novom sadnicom, već olovnim akumulatorom, ovdje na nekoliko kilometara od zadnje civilizacije. S to malo gorčine, ali ipak obnovljeni i s novim životnim zamahom sjedamo u svoje izolirano vozilo te se vraćamo kroz potencijalno i socijalno opasne sredine u svoje dvorište, u svoju ćeliju, prepustiti još malo ustajalog zraka svježem vjetru.